RUJANSKI ROĐENDANI U MUTIĆA

Ćaći bi mi danas bio 62. rođendan.

Nemam šta tu posebno reći, osim da mi fali.

Neki dan sam išla u Zagreb da proslavim s braćom njihove rođendane. Sva trojica su rođena početkom rujna; trećeg, petog i šestog.

Što sam starija, sve više vidim sličnost između nas. Iako smo svi otišli na neku svoju stranu, različite stvari nas zanimaju, svo troje smo beskompromisni.

I vrlo otvoreni. Npr. kod nas nema pristranosti i muljanja. Ako smatramo da netko čini nepravdu, reći ćemo to naglas, iako je iz našeg „jata“.

Ljudi nas unatoč tome vole. Fascinira me to!

Još jedna stvar koju sam sad zamijetila bila je moja nevoljkost da ovaj put điram po Zagrebu.

Dosad sam svaki put uz posjet mojima dogovorila još 568 druženja da sve vidim i sa svima popričam. Četiri godine nakon doseljenja u Vinalić i to se promijenilo. Nemam više živaca. Jednostavnije mi je i ugodnije sjesti s njima, dopustiti da me prcaju, koji put i vratiti te ih propitkivati šta misle o svemu i svačemu.

Na kraju bude neizbježno ono: „Pa ti ne ustavljaš već uru vrimena!“

Njima je pojam druženja da se nešto skupa radi, bez previše priče. Tako da su rođendane proslavili uz roštilj i turnir u stolnom tenisu. (Ja sam bježala od mladih mama, pa mi je stolni tenis poslužio kao dobra izlika. Gledanje, ne igra, ofc. :zubo: )

Još jednu sam činjenicu ubrala – takvi smo zbog ćaće.

On je bio ta spona između nas. Na različite načine nas je naučio da ne budemo đubrad, da ne mislimo samo na svoju guzicu i da budemo istinoljubivi, ma koliko to koštalo, tko god da nas napustio zbog toga.

Naravno, evolucija još nije gotova, ali utješno je vidjeti da je nešto značajno ostalo iza tog čovika i da je na nas ostavio toliki utjecaj. Povlašteni smo zato što možemo reći da nas je on odgajao, pogotovo jer se očevi često znaju otuđiti od djece, a on je bio vrlo prisutan u našem životu.

Dobro je šta si postojao i bio s nama, ćaća! Virujem da ti je sada još bolje.