SAD JE VRIJEME DA DADEŠ NAJBOLJE OD SVOG SRCA DRUGOME

SAD JE VRIJEME DA DADEŠ NAJBOLJE OD SVOG SRCA DRUGOME

Taman kad dođoh u siječnju u Vinalić prvi put čuh ovu pjesmu. I totalno sam imala plan u skladu s njom!

Obići sve kuće u selu, upoznati ljude i biti tu na usluzi. Prvenstveno saslušati usamljene, kuhati i peći kolače jer mi je to postao zaštitni znak otkad sam u Italiji krenula kuhati za sebe. Praktički sam svaki obrok s nekim podijelila, a to se nastavilo i kad sam počela raditi.

Uskoro je moj dosta jednostavan plan dobio jasnije i složenije konture: zaključih da ovoj starčadi tu jako fali međusobnog druženja jer, budimo realni, ne mogu ih ja shvatiti kako bi mogao netko njihovih godina, pa sam zaključila da im treba organizirati dnevni boravak u staroj školi (koja će se, naravno, obnoviti, jel). Bilo bi fantastično kad bismo imali i kojeg kikića jer se zna da oni najbolje povezuju čak i namćoraste ljude. Već sad vidite moju razinu nadobudnosti. :D

Vjerojatno na moju sreću, dobila sam otkaz netom prije nego sam počela ozbiljno razvijati plan i program. Nastupila je i korona, pa nisam mogla ni nesmetano posjećivati tu starčad. Tad sam se više okrenula sebi i potrebi da se održim ovdje kroz ljeto jer mi je bilo glupo vratiti se u Zagreb kad je tu najljepše, a nešto sam novaca još imala.

E tu su uskočili moji prijatelji! Toliko ih je izrazilo želju da tu dođu da sam im rekla kako stoje stvari – morat će mi pomoći s troškovima. Najkrvavije mi je bilo kad su dvije prije dofurale paket trajnog mlijeka. Osjećala sam se ko primatelj humanitarne pomoći. :D

Pomalo sam se sprdala sa samom sobom – govorila sam kako sam se krenula baviti turizmom, ali nije to bilo daleko od istine. Sa svima sam obišla najljepše vrličke lokalitete, provela ih „svojim muzejom“ (naime, svaki dio kojim sam išla od kuće do Peruče i Cetine ima određenu meni bitnu priču, pa su me zezali da ih provodim kroz izložbu u svom muzeju) i kuhala im domaću spizu, čak i uštipke, iako me sramota uspoređivati ih s onima moje mame i naših starih žena...

Ipak, svi su bili oduševljeni, neki se i opetovano vraćaju; štoviše, tu bi se i doselili da nađu ovdje posao! Problem je što ga ni ja nisam imala. U biti, nisam ga ni tražila jer mi je bilo preapstraktno zamisliti se tu drugu zimu sama. Priča se preokrenula kad sam shvatila da se ne želim ni vratiti u Zagreb niti ići negdje drugdje. Istinabog, i dalje nisam tu htjela ostati sama, ali baš zato što nisam željela ništa, rekla sam: može bilo što. U tom trenutku saznala sam za posao u turističkoj zajednici. Najbolje je to što mi je prija koji tjedan ranije rekla da bih trebala vidjeti bi li se mogla zaposliti tamo ili surađivati s njima, a ja sam rekla – ko da Vrlika ima turističku. :D

Ostalo je povijest.

I sada sam zatečena vrličkom realnošću.

Jer ja dosad nisam bila dio ovdašnjeg miljea. Živjeh ko pustinjak u svom Vinaliću, pogotovo od svibnja nadalje, a sad moram vidjeti koga trebam pripustiti u svoju pustinju i u kojim trenutcima trebam iz nje izići. Da bih dala od sebe najbolje, jel.

A sve ovo pišem da biste znali što od mene možete očekivati, barem okvirno. Budući da ja sama od sebe ne znam to u svako doba. :D Baš zato mi i jest zanimljivo u životu!

Potajno bih htjela da nekoga i ova moja ludost inspirira jer, bez lažne skromnosti, još nisam naišla na osobu čiji mi se život više sviđa od vlastitog. Odgovaram na poticaje (ovaj blog to dokazuje) ne brinući se previše tko će što pomisliti i činim ono što me veseli kad god mogu. Ako je to pjevanje (ojkanje, kako ovdje rekoše) iz sveg glasa, plesanje po Glavici, čitanje ili plivanje u siječnju, neka tako bude.

Pitate se kakve to veze ima s turističkom zajednicom?

Po meni velike. Ako na turizam budemo gledali kao na biznis gdje ćemo se najlakše obogatiti, bez obzira koje su posljedice po okoliš, nas same i ljude oko nas, uspjeh će nam dugoročno biti medvjeđa usluga. Ali ako vrlički kraj postane mjesto gdje žive zadovoljni ljudi, brinu se kako za sebe, tako i za druge, od miline obrađuju svoju zemlju, drže blago, dogodit će se što i u Istri – turisti će stizati čisto da mrvicu okuse taj mir, idilu koju su si stvorili Istrijani. A njima nije teško podijeliti svoj dan sa čovjekom koji im dolazi jer će ga oni tako i tako u miru proživjeti radeći svoj posao.

Stoga Vrlici želim upravo to – prvo da postane mjesto puno radosnih ljudi, a ostalo će sve nadoći. (Ozbiljno, ne ko Mučalova pura! :D)