"SAMO BEZ OBAVEZE"

Ima već nekoliko godina kako mi se periodički javlja ideja o udomljavanju djece. A tek sam došla do pasa. :zubo: (Ako koga zanima: čini se da ostaje, dobro se prilagodio. Infiša je on u me, ja u njega nešto manje, al šta ću sad. Uvijek sam osjećala preveliku odgovornost za tuđe osjećaje prema meni. :D )

A kad sam došla u Vinalić ideja o udomljavanju još je više uzela maha. Pogotovo zbog starčadi koja me okružuje. Djeca bi bila dobra protuteža, mislila sam.

Barem je tako bilo dok nisam dobila otkaz u Kninu. Otad sam se bavila svim i svačim, zaključila kako očito jedva i sebe uzdržavam, pa sam praktički odustala do daljnjega, tj. dok se ne promijene uvjeti. Ako ćemo pravo, skroz sam zaboravila na to. Uljuljkala sam se u svoj način života i zapravo mi se ne mili ništa mijenjati. Zato sam i uzela Pajdu – da me izbaci iz udubljenosti u sebe samu i svoj život. Da ne mogu otići baš kad god hoću i gdje god hoću, bez ikakva razmišljanja. (Mada znam ja kako to izvesti i s njim, ali neću, bit ću mu dobra J )

Sad gledam ovaj video i prvi put da ne razmišljam na način: 'Jadna dica, ostala su sama zbog bolesti…', već si mislim kako je danas uobičajeno da su sva djeca sama. Bolje rečeno, nisu sa svojim roditeljima jer mahom oboje moraju raditi.

Ja sam prva s ponosom pričala kako su me ostavljali samu jer se mama morala vratiti na posao s porodiljnog. Susjeda bi me povirila, dala mi jesti po potrebi, kad sam stasala išla sam sama do nje i vraćala se kući spavati. Potpuno nezahtjevno dijete, nema šta.

I onda mi se prije koji dan dogodi situacija gdje postupim identično kao ova beba u videu: uhvatim se i ne puštam jer se bojim da ću u protivnom ja biti napuštena. Samu sam sebe iznenadila i uplašila ne znajući što se točno dogodilo; zašto sam tako postupila.

Par dana kasnije shvatila sam da je zapravo reagirala mala Božena za čije srce se konačno netko pobrinuo. Intuitivno sam postala svjesna koliko je to izvanredno da mi se automatski oglasio alarm: 'Ovo će proći, a šta ćeš onda?!'

Da se razumijemo, ne mislim da je to išta neuobičajeno.

Svi mi imamo tu prazninu koja kad-tad izađe na vidjelo i ništa je ovdje ne može ispuniti. Ali dobro je toga biti svjestan kako bi znao da vanjski uvjeti ništa ne znače.

Pogledajte ovu djecu kojima su dani odbrojani odmah na početku života (svima su, ali nismo svi toga svjesni zbog neizvjesnosti trenutka smrti).

Većina bi bila zgrožena nad takvom patnjom, možda ne bi ni dala priliku tom djetetu da se rodi. A da Carlos i Cristina to nisu napravili, ne bi ni znali da se brigom za tu djecu oni ostvaruju kao ljudi. Kao što Carlos reče - vrhunac bi mu bilo izležavanje na kauču, njegov najveći gušt.

I baš smo do toga i došli – da nam domet života postaje odbijanje bilo kakve obveze i apsolutna koncentracija na vlastitu ugodu. A ni sami nismo svjesni koliko bi dobili dajući sve, pa i ono neophodno, najdraže. A ništa, dok svak ne proba za se, neće znat tko je u pravu.