SINDROM 'DAJMO IM DA RADE' UZ NENADANI EPILOG

Bozena Mutic
Apr 21, 2021
3 min read

Jučer (utorak, 20. 4.) bio mi je tako očajan dan. Više puta mi je došlo da plačem i da se dernjačim naizmjence. Porivu za deranjem sam vrlo brzo podlegla.

Naime, nikako ne mogu razumjeti kako drugi nemaju obzira prema ljudima oko sebe, novcima i dužnostima koji su im povjereni. Kao da ako ne plaćaš iz svoga džepa i direktno ne uzimaš od određene osobe, to se ne toka. Na kraju krajeva, plaćaju porezni obveznici indirektno. Čini se da taj koncept još nije zaživio u hrvatskom puku.

Kad sam se ispuhala, naslušala mase gluposti u svrhu opravdanja; bacih se na drugu frontu.

Ovaj put famozna Stojićeva mlinica koja bi trebala biti vrlička suvenirnica.

(Evo da vidite potencijal unatoč mom žuganju.)

Računala sam da je TZ ni ne može voditi jer smo neprofitna organizacija, pa ne možemo ništa prodavati, ali nađoh primjer gdje je točno tako učinjeno. Nazovem kolegicu da saznam kako je to pravno riješila. Tu je nastupila potreba da plačem koja nije zaobišla ni kolegicu, čini mi se.

„To vas sigurno tjeraju ovi iz grada, je li.“

„Pa ne. Palo mi je na pamet jer želimo biti turističko mjesto, a nemamo ni dućan s vrličkim proizvodima. Budući da je mlinica već obnovljena, na atraktivnom je mjestu, učinila mi se idealnom.“

„Aha, onda ću vam ispričati kako je to kod nas išlo.

Prvo, Zakonom o turističkim zajednicama zabranjeno nam je baviti se gospodarskom djelatnošću i osnivati firme, ali na zahtjev našeg grada Ministarstvo turizma donijelo je rješenje kojim nam je odobreno otvoriti suvenirnicu. To nam je sve zakompliciralo kod izvještaja, morali smo otvoriti i podračun u banci, a zarada je bila 4000 kuna godišnje. Jedva sam se izvukla iz toga, sad je vodi razvojna agencija.

A ne možeš prodavati ni za proizvođača, eventualno možeš dijeliti kao poklon. Ista stvar nam je bila i s razglednicama, dijelila sam ih okolo jer ih Pošta nije htjela otkupiti, a sami nisu voljni tiskati.“

„Sve znam, taman se i ja s tim bakćem.“

„Najbolje vam je da nađete privatnika koji bi to kod sebe prodavao.“

„Znam, pokušavala sam nekoga zainteresirati, ali nema odaziva. Sigurno bi se prodavalo kad bi se netko posvetio promociji jer mu je u interesu.“

Zaključak razgovora bio je maltene „pravi se mrtva.“

Jer štogod da napraviš ispadne da si samo naprtiš papirologiju na vrat, a koristi nema skoro pa nikakve.

Opet na djelu sindrom 'Dajmo im da rade.'

Tako ja zovem izmišljanje radnih mjesta ili izvitoperivanje onih koja bi trebala biti korisna jer je sustav tako poštelan da opravda one nebulozne poslove, tipa pečatiranje jednog te istog papira po različitim kancelima sudova (gledala na vlastite oči). I onda to sve skupa netko unese u kompjuter da ispadne kako smo se informatizirali. How yes no.

Eto, tako vam može izgledati posao u TZ-u.

Piši jedan izvještaj pa drugi i tako redom zadovoljavaš formu.

Srećom da osvane dan kao današnji, pa se odlučim uhvatiti u koštac s tehnologijom i probam objaviti izvještaj i novi smještaj na našem području. I uspijem! Pa se, naravno, osjećam ko 'genije, čudo prirode', štono bi reka TBF. :D

I javi mi se Poljak s upitom da mu pošaljemo razglednicu iz Vrlike jer ih skuplja (a taman je spomenuta kolegica jučer u razgovoru rekla da ih ionako više nitko ne šalje) i odabere moju.

Ipak je život u konačnici lijep! (Naravno, odmah me baci na pismu :cerek:)