SPASOVO NEKAD I DANAS

Subota ujutro, 22. svibnja, za mene debeli stres.

Nakon šetnje s Pajdom odbacila sam Anđelu do Sinja jer je morala ići na kumino otvorenje firme (čestitam!) i odmah zatim do druge prije u Kosore po uštipke i platu njezinih mesnih proizvoda i sira (hvala! <3 ). Usput skupih i AM, dobro mi je došla kao moralna potpora, ali i ispomoć.

Na knap smo došle na Spasovo, postavile stol u hlad između auta da ne smeta ni prodavačici uštipaka niti da inkomodira proslavu i pridružile se misi. Nisam bila baš skoncentrirana jer mi je stalno u glavi bilo: ‘neće nitko doći…’

Još nam se i carica trebala naknadno pridružiti jer se nije stigla spremiti, ali na to sam već i zaboravila. Uočim iza sebe nekoga, pomislih ako je dijete reći ću mu da se posluži, šta sad. Kad ono neka žena pognute glave. (Još sam prolaznika s kikićima mislila zaustaviti, ali zid se ispriječio - skakanje vamo tamo mi se baš i nije dalo.)

Da je to moja odlutala prija, shvatila sam tek kad je pružila ruku meni i AM da je povučemo preko zidića. Bilo mi je drago što je ipak došla; lakše se brukati s još nekim poznatim. Čak mi se ekipa dodatno popunila, a taj dodatak je sve popravio, pogotovo jer zbog zadnje rasprave o Spasovu nije bilo izgledno da se pojavi.

Kako se misa bližila kraju, uočih da me lupio adrenalin - krenula sam okolo dozivati ljude i pao je jackpot! Naišla je mama s dvije curice i one su dovukle ostale obitelji koje dođoše na izlet iz Splita. :cerek: Ovaj put nisam imala reakcije kao za Praznik rada u Ježeviću - klinci i ja smo dobro kliknuli! Valjda mi leži “pitanje” tj nutkanje (objašnjenje za nedalmatinski dio publike).

Na kraju su došli i Kijevljani (naravno, opet moj neki rod) i bogoslovi. Nastade i rasprava može li se proslava Spasova dovesti na nekadašnju razinu kad je prisustvovalo tisuće ljudi. Drugi voltareni, vrlički planinari i branitelji, tada su pogibali kuhajući za to mnoštvo. Sram me bilo reći, pogotovo što sam i dalje bila bolno svjesna svoje manjkavosti po pitanju nesebične gostoljubivosti, ali ne smeta mi toliko malena brojka posjetitelja.

Ionako iz sitne klice niče biljka, a ako je nekome jedina motivacija za doći najesti se i napiti, po mogućnosti džabe, može se naći i drugih prigoda da se taj dio obedi.

Ove splitske obitelji daju mi nadu jer je ispalo da je zahvaljujući njima više mladosti bilo nego ikoga drugog! Netipično za ovo podneblje.

Odošmo do izvora Cetine nakon mise, ni tamo se nije zadržalo puno ljudi, pa smo popričali s izletnicima koje znam iz viđenja.

Uobičajene teme - negativa prevladava, ali nije sve tako sivo.

Gospodin koji radi uštipke ispričao mi je kako je došao na ideju jednom kad je vidio koliko ljudi dolazi vikendom na izvor. Započeo je na Cvjetnicu. Usput prodaje i metlice za oko kuće (to je i moja baba radila, bile bi i dobar suvenir!), magnete i igračke.

“Dođu tu ljudi na izlet, saznali su za izvor, ali ne znaju šta dalje, pa bauljaju okolo.” kaže on.

Dao mi je time misliti! Možda ne bi bilo loše da se kategorija “entuzijast” malo pokrene i obiđe izvor vikendom, ponudi turu Vrlikom ekipi koja je za malo aktivniji odmor od okretanja janjca. Znam da sam i sama tako ostavila novaca vodičima koje nisam ni planirala uzeti. Prošla sam ispod cijene jer je uostalom ni nema - daješ koliko želiš, zabavila se i nešto novo saznala.

Evo, jab to iz zezancije pokušala, čisto da vidim kako bi išlo!

Tko zna, možda i pokušam :D

P. S. Saznadoh da je umro vlasnik turističke agencije koja ima sjedište u Vrlici. Bio je omađijan ovim krajem, zato je i dovodio ljude vamo. Nismo se nikada upoznali, taman smo i trebali ovih dana, ali bolest ga je ipak pokosila. Počivao u miru Božjem…

Budući da je ovo već, čini mi se, četvrti slučaj prerane smrti ili teške bolesti ljudi koji su se krenuli ozbiljno baviti turizmom ovdje, zapitam se koji su ovo mirakuli.