SUKOB VRLIČKIH FENOMENA, MENTALITETA GRADSKE CURE I VJEROBRIJAŠTVA

Sjećate se mog opravdanja nedolaska na kavu po Vrlici? Ako nemam s kim, pijem samo tursku koju si sama ujutro prije posla napravim (jedino u kavi ne volim šećer i radim dosta jaku, pa mi rijetko čija paše.) Evo nastavka:

Šta je najgore u cijeloj priči: otkad idem po birtijama, dakle negdje od sedamnaeste, idem isključivo da bih se mogla napričat sa sugovornikom, pa kad bi mi najbolja prija iz djetinjstva komentirala ekipu u lokalnom bircu (Pozdrav Glossu iz Vinalića! <3 ): 'Ajme, ovdje uvijek isti likovi, u koje god doba dana dođeš!' (Mi smo išle obično jednom tjedno kad bi nam obveze dopuštale, najčešće vikendom) smijala bih se jer nisam primijetila ni jednog. Ušla bih unutra, nisam se zagledala, već pravac slobodan stol, a obično sam bila okrenuta prema zidu dok bih uživljena u priču bila sto posto usmjerena na sugovornika.

Moram priznati da me zato jako živcira kad mi sugovornik ne posveti istu takvu nepodijeljenu pozornost, pogotovo kad smo jedan na jedan. To mi je isto bio kulturološki šok dolaska u Vrliku – tipkanje po mobitelu dok se kao družimo. SVI TO RADE. I ne vide ništa sporno u tome. Kad mi je to dvaput napravila ista osoba nakon što sam protestirala prvi put, momentalno sam prekinula „druženje“ i vratila se kući nakon 10 minuta. Tad još nisam shvaćala da se radi o kulturološkom fenomenu i da ne znači da joj je dosadno sa mnom, već da, čini mi se, ne zna šta će sama sa sobom. (Zapravo sam odma' nama' tribala bit svjesna da joj ne može bit dosadno sa mnom kad sam, Bogu fala, prezanimljiva :D )

Uglavnom, (slavenski koncentrični krugovi iliti digresija na digresiju, skužajte) cura i ja se zadojmile o serijama.

Iako ništa ne gledam već godinama, ispada da imamo sličan ukus – ponešto smo krvoločne :zubo:, pa su nam odlično legle serije o narko-kartelima, ubojstvima i tako to.

Kaže ona: „Govorim ja momku – Bolje se čuvaj, znam kako te otrovat, a da me ne otkriju!“

Smijem se ja i pitam kolko dugo ste zajedno.

Kaže ona pet godina.

Rekoh: „Ooopa, bome! Onda, kad je svadba?“

„Ma neka me još. Kad nađemo siguran posa, onda ćemo.“

Morala sam dati za primjer svoju priju – upoznala je momka u kolovozu prošle godine, ovoga će se uzet. Nisam stigla dovršiti, dođe nova narudžba za dostavu: nijedno još nema posao. Samo sam dometnula kako to obično brzo ide kad par čeka do braka.

Mislim da već svi u Vrlici znaju da sam žešći vjerobrijač, pa valjda nikome nije ni čudno kad čuju ovakve izjave od mene :zubo: Barem sugovornici nije bilo, kad sam jednoj kolegici rekla, jadnu je skoro kolpalo. Kasnije je tvrdila da je ništa ne može iznenaditi. :D

Samo da kažem – uopće se ne osjećam ugodno iznositi takve činjenice, ali shvatila sam kako je sad postalo normalno sve ono što je prije bila sramota (iz krivih razloga, najčešće povezanih uz ono 'šta će selo reć'), pa sam odlučila biti totalni freak i dijeliti s njima svoj način života kao i oni sa mnom svoj, bez ikakva ustezanja.

Tako da se već zna da utorkom postim o kruhu i vodi (neki dan sam mami rekla da smatram kako sam zbog toga u Vrlici jer je nakana bila da zavolim Hrvatsku i Hrvate, a kud ćeš potrebnije nego da zavoliš kraj iz kojega si potekao; nije me uopće ozbiljno doživjela, i dalje misli da je to moj hir. Kad malo bolje pogledam, ispada da me općenito ne doživljava naročito haha), idem na misu i tijekom tjedna, a ne samo nedjeljom, ujutro se budim oko 4 i po da bih se stigla pošteno pomoliti, što u mom rječniku znači provesti uru vrimena s Gazdom prije nego krenem u novi dan. To vam izgleda otprilike tako da počnem – 'Dobro jutro, dobri Oče. Hvala ti, ne da mi se danas, al dobro, radi šta oćeš, pristajem.' Ili 'Dobro jutro, dobri Oče! Ovo će biti dobar dan, hvala!'

Vidite, iz te prve rečenice se izrodi toliko različitih varijanti života da ja naprosto ne mogu shvatiti kako ikome može biti dosadno. Toliko situacija tijekom dana koje treba kušati u samoći da uočiš njihovo značenje i shodno tome izvučeš pouku i nastaviš dalje u pravcu koji je pogodniji, pa redovito nemam puno vremena za sve to ukalupiti u dan. Nešto uvijek pati: ili kuća ili moj duh. Najčešće se ipak odlučujem za potonje, kako rekoše: 'Čista kuća je znak potraćena života'.