SVE OKO MENE JE FEJK

Moja adaptacija Colonijinog starog hita.

Šta ću, volim svoj mozak! <3 haha…

Sjedim okrenuta prema suncu, upijajući posljednje zrake, razmišljam o jučerašnjim događajima i krenem pjevušiti spomenutu melodiju sa sitnim prepravkom.

Razlog je pir na kojem sam bila uzvanik.

Prvi u ovom kraju. Osim moga, jel.

Muž i ja se dogovorismo da ujutro prije pira idemo u gljive jer želimo još jednom napraviti musaku dok još možemo. Ovaj put držali smo se Vinalića da ne gubimo vrijeme na prijevoz vamo tamo. Nisam ponijela vodu, pa sam grintala putem da skapavam. Usput se umorila i izgrebala vukljajući se za mužem po gustom boriku. Miška je većinom bila solidarna jer je i nju na kraju uspio izmoriti.

Na moju opasku da sam luda jer ga slijedim kroz to šipražje, reče: „Ti si prava biblijska žena, držiš se svog muža!“

„Ne seri!“ kažem kroza zube zapravo se cerećući.

Onako umorni krenuli smo se lagano spremati (ovaj put bez njegova požurivanja, hvala lijepo).

Čini mi se da to nije moderno reći, ali ja vam zapravo volim pireve. Tj. dio u crkvi i salu. Ono kod kuće me ubi, al šta ću. Moram i ja nekad patiti.

Naplešem se, hrana mi generalno bude dobra jer je uvijek obilata, pa si možeš probrati što ti paše, a ako su moji ljudi u pitanju, imam razloga veseliti se s njima jer su im veze, kao i moja, bile borbene. Tako trijumf mora biti puno veći i znaš zašto su se ti ljudi odlučili na brak. Nipošto zato što je to red. (Da mi je znat kakav bi me red natra da se nekome obvežem na doživotnu vjernost. Srićom, ja sam anarhišta!)

I tako pođosmo do mladenke, čestitamo roditeljima dok čekamo da ona dovrši spremanje, a ja opet prstom u govno.

„Eto, i ti si svoje sve obedio, čestitam!“ kažem ocu.

U trenutku šutnje nakon izrečenog skužim kakvu sam glupost rekla.

Kao da smo u pedesetima prošlog stoljeća pa da udaja znači konačni odlazak od roditelja. Ups.

Nastavim dalje ćakulati s uzvanicima koje znam. U biti sam više slušala jer nisam imala što reći na razgovor o mudrosti odlaska iz Hrvatske radi višeg standarda.

„Di bi si mi mogli priuštiti odlazak na odmor tri tjedna u Brazil.“

„Meni je bitno moć otić u gljive ko šta sam danas išla.“ odgovaram. A to i mislim. Želim u svakom danu ovakve momente odmora i avanture, a ne da moram na to čekati tri tjedna godišnje ljeti. Dan kao život, ponavljam.

Dobra stvar je da sam naišla na istomišljenicu!

Postoji još netko u ovom kraju tko redovito revidira ima li joj posao smisla i shodno tome djeluje. Dajući otkaz, jel. Sestro, sad mi je lakše, hvala ti što postojiš! <3

Kad smo se konačno dokopali sale, shvatih da su svi za stolom skoro duplo stariji od mene i da im je zajednička poveznica moj muž. Jedni ga pitaju za gljive, drugi za planinarenje, treći za pčele i med.

„Ko da sam u Plodovima zemlje“ kažem mu ja i krenemo se smijati.

Morala sam iskomentirati i pasivnost slobodnih momaka koji propuštaju totalne zicere. Tu sam povela monolog o Hercegovcima. Najplodonosniji pirevi što se tiče uleta bili su mi tamošnji. Zdrava razina muškosti. Ovim putem šaljem puno pozdrava momcima koji su pokušali iako nisu uspjeli. To se traži, dečki! Samo ne odustajte.

I za kraj opet moj klizeći start.

Već je pir pri kraju, popilo se dosta i krene priča kako bi muškima sad dobro došla kola na autopilot. Smijem se ja i odgovaram: „Eto autopilota za smrtnike – žena vozač.“

Nitko ni da se nasmije iz kurtoazije, ja si mislim kako propade dobra fora. Referiram se na to u autu na povratku kući, a muž mi kaže: „Jesi ubola, taj lik se rastavio od žene.“

Ups br. 2