SVETI ANTE, MOLI ZA NAS!

U Vrlici se, kao i na većem dijelu kugle zemaljske, sveti Ante posebno slavi.

Tako da je ovu nedjelju održana svečana proslava s procesijom kroz grad, iako je 13. lipnja, Antišin blagdan, padao ove godine na četvrtak.

Svaki razlog za veselje i neki šušur ovom mistu je dobro došao, sam Bog zna, ali ne mogu si pomoći a da opet ne razmišljam o polupanim lončićima. I u vlastitoj kući sam imala tzv. dernečkog katolika koji se svake godine iščuđavao zašto ne želimo ići s njim na dernek u povodu svetog Ante.

Nikome od nas nije to bilo naročito zanimljivo, a mene je još dodatno živciralo što mu je tlaka ići čak i na Božić i Uskrs u crkvu, al za Antu inzistira da svi skupa idemo.

Ali s obzirom da sam odrastala u Zagrebu, on je bio osamljeni primjer takvih nebuloza, pa sam svoje zgražanje ograničila na njega i taj 13. lipnja.

Vjerojatno biste i sad lišo prošli (hoću reći, bez ovog teksta) da nismo sjeli na piće nakon mise.

izvor: Facebook župe Gospe Ružarice Vrlika

Nas pet, šest za stolom pričamo kadli doleti jedan poznanik i pita: „Šta je danas?“ gledajući momke obučene u vrličku narodnu nošnju.

Jedan odgovara: „Nedilja.“ zezajući se da se on tako oblači svake nedjelje.

Drugi kaže: „Proslava svetog Ante.“

„Kakav sveti Ante, on je bio u četvrtak.“ I napusti nas.

Ostali mi uglas objašnjavaju da lik po Varešu govori kako je ovo svetogrđe.

Odgovorih im: „Slažem se.“

(Bijah svjesna da će nastati rasprava i iščuđavanje, zato to i rekoh, naravno. Obožavam biti đavolji odvjetnik, pogotovo kad se okupe tradicionalisti bez podloge. Tada se za potrebe raskrinkavanja slažem i s provokatorima i nevjernicima. Počesto imaju i pravo kad nas nazivaju licemjerima i preseratorima.)

„Kolko ljudi sam danas srela koji ne dođu ni za Uskrs na misu. Pa valjda kršćani viruju u Isusovo uskrsnuće, a ne u svemoćnog svetog Antu!“

„Kako kažu: 'Sveti moj Ante, ajde pomozi Isusu da siđe s križa!“ smije se moj muž.

„Pa neka su došli! Bolje da dođu i na svetog Antu nego nikada! Ne moš zabranit nekome da dođe u crkvu, na šta bi to ličilo.“ govori jedan.

Odgovaram: „Pa normalno da nećeš nikome zabranit, ali imaš obvezu podučit, pitat ga zašto sad dolazi, a idućih 50 nedilja neće doć.“

„Moj narod pogiba zbog neznanja!“ citira jedan od njih.

„Ne možeš znat šta je kome u glavi. Možda se od Uskrsa do danas obratio!“

„Nemaš pravo osuđivati, tako svak za svakoga može reći da nije dostojan doć u crkvu. Mogli bi i za me tako reć.“ kaže nešto tišim tonom.

„Pa mogli bi. Ti sam znaš jesi li dostojan ili nisi, ko i sva'ko od nas, imamo savjest. A sva'ko može bit i sablazan drugima. I zašto ne bi imala pravo osuđivat? Zlodjela se osuđuju, a ne čovik. Možda se nikad ni nije susreo s nekim ko bi mu objasnio šta se slavi svetom misom.“

Ostatak razgovora zamro je u nadvikivanju, a ja ostadoh u razmišljanju o folkloru koji se razvija oko crkvenih događanja u malim mistima. Često puta se radi samo o početnoj točki za okupljanje i druženje, da ne kažem pijančevanje, a neko dublje shvaćanje nema tko prenijeti jer eto, to je tako kod nas. Prosto ti zafali bit katolik iz katakombe u velikom gradu gdje te većina gleda ko frika zato što ideš u crkvu.

A ovdje vjera, ili bolje rečeno praznovjerje, počiva na moljakanju svetog Ante kad ti nešto zagusti i na dotravanju hektolitara svete vode iz hodočasničkih središta neće li se onaj berlavi do tebe prominit ako ga zaliješ. Isto tako će se otić i po zapis kod hodže ili popa ili uzeti neki homeopatski pripravak. Što god djeluje, jelte.

Zato ovim putem: ljudi, neće vam pomoći ni sveti Ante niti kupanje u svetoj vodi i noćivanje u crkvi ako se ne suočite sami sa sobom i svojim postupcima. Bolje će proći „grešnici“ koji zaobilaze sve vjerske događaje nego „vjernici“ koji sve blagdane propisno opslužuju, a u slobodno vrijeme lažu, kradu i varaju koga stignu. Pametnome dosta.