SVI NJIHOVI "ZABRANJUJEM TI!"

Pretjerano zaštitnički nastrojeni roditelji – zvuči li vam poznato?

U jednom trenutku života shvatila sam da su mi roditelji zabranili sve i jednu novu stvar koju sam htjela napraviti ili doživjeti. A kako sam bila poslovično dobro dijete, zdravorazumski su očekivali da će zabrana biti dovoljna da osujete moje planove.

Prvi put se to dogodilo s mojih osamnaest godina.

Taman sam se spremala za sutrašnji maturalac u Grčkoj kadli prijateljica iz razreda smisli genijalnu ideju – ajmo navratit u Praćku (kultna rock birtijetina u centru Zagreba), tamo se neka ekipa skupila. Kažem svojima da idem, ni ne pitajući ih za dopuštenje jer sam pretpostavila kako nema razloga da ga uskrate.

„Pa kud si ti krenila?! Za putom si, a iđeš vanka! Ko je to vidio!“ ćaća se već dere.

Zbunjeno gledam u čemu je problem jer zna se da neću ostati do ranih jutarnjih sati, a sve sam već spremila za maturalac. Druga stvar koja me zbunjivala bila je burnost reakcije s obzirom da tri godine mlađi brat ovako izlazi već dobrih par godina, a nikad nije bilo negodovanja oko njegovih izbivanja. Naravno da sam sve to istaknula kao argument, ali nije puno značilo. Zabrana je i dalje ostala, pa sam pogledala blijedo ćaću i rekla: „Aj bok, do'ću do ponoći.“ okrenula se i izašla kroz vrata.

Nakon toga smo se oboje pravili da nisam prkosila njegovu autoritetu.

Nastala je korisna simbioza – on više nije komentirao moje izlaske, a ja sam nastavila karijeru dobrog djeteta.

Sve dok s 24 godine nisam bila pozvana kod tetke u Jeruzalem. (Muž joj je radio za UN, pa su godinama bili tamo smješteni).

„Pa šta je tebi, to je ona rekla tako radi reda!

Šta ćeš im uopće ponit za poklon?! Nemaš ni kune.

Još su sad upravo pune vijesti napada Palestinaca na Izrael!“

Ovo posljednje je bilo točno, ali me tetka uvjerila da imaju dobar proturaketni štit i da je sve pod kontrolom. Tako ja ošla, bila deset dana, imala osjećaj kao da sam ušla u život američke obitelji s obzirom na vozikanja po satovima klavira i francuskog (to kod nas još nije bila the thing te 2012. godine), ali to je za jednu drugu priču.

Iduća zabrana dogodila se naredne, 2013. godine.

Saznala ja za mogućnost razmjene studenata, vidjela da postoji devet opcija za Italiju i zaključila – sad il nikad! Kad već nisam studirala talijanistiku, semestar u Italiji bit će barem neka kompenzacija. Kako mi je ostao samo jedan ispit do kraja, imala sam dosta dobre šanse dobiti i stipendiju.

Tako je i bilo. Dobila 400 eura mjesečno za semestar u Pisi!

Reakcija mojih – pogađate: „Ti si stvarno luda! Šta ćeš tamo?! Nemaš ni para, a mi to ne mislimo financirati!“

Tu je čak majka bila glavna: „Završavaš faks, a ideš u Italiju. Šta se ne udaješ?!“

Ne moram ni spominjati svoju zblanutost. Prvo, dosad me nikad nisu ni pitali za taj faktor života. Drugo, nemam blage za koga bih se uopće trebala udati s obzirom da soliram otkad sam se rodila.

Ništa, vidim ja da ću opet morati mimo njih pa kud puklo da puklo.

Samo, dogodila se komplikacija. Spletom okolnosti Pisa je propala, pa su se par dana prije polaska opet iznebušili kad su skužili da se ipak spremam ić.

„Pa di ćeš sad?! Šta nije to propalo?!“

„E ipak su me primili, samo ne u Pisu već idem u Lecce. Na potpeticu čizme.“

Vidim da mi baš ni ne vjeruju, ali kad su večer prije vidjeli da spremam prtljagu, shvatili su da nema vajde. Ode ja i tamo.

Naravno, iskustvo je bilo nevjerojatno, među najvrjednijima i najzanimljivijima u životu + zasigurno je kumovalo odluci da se odselim od roditelja i kasnije doselim u Vinalić. Ali i to je zasebna priča. Ili priče.

Ni razdoblje nakon faksa nije bilo pošteđeno zabrana.

Jedna od većih zbila se kad sam išla u Valenciju na susret Taizea. Netom prije nove godine, susret obično traje pet, šest dana. Dakle, ništa predugo ni prezahtjevno.

Ali! Kako sam se tad lagano očitovala obitelji kao vjerobrijač, ćaća si je uvrtio u glavu da idem tamo kako bih postala časna sestra :zubo: Nije mogao biti dalje od istine.

Istina, htjela sam se uozbiljiti oko vjere, ali Valencija me prvenstveno zanimala zato što je u Španjolskoj. A jako jako sam htjela vidjeti Španjolsku, već godinama. Još je sve skupa bilo ful jeftino, uz besplatan smještaj. Možda bih išla i na konferenciju Klingonaca da su bili isti uvjeti, kamoli na ekumenski susret. :D

I opet, otiđoh bez blagoslova, a kad se prašina slegla čula sam da se ćale hvalio kako su mu dica svjetski ljudi – kći slavi Novu godinu u Valenciji, sinovi u Amsterdamu.

To je možda i najzanimljivije – na kraju su redovito bili ponosni što sam doživjela nešto novo. Kao da su instant zaboravili da su bili protiv, čim je sve dobro prošlo.

A konačna zabrana dogodila se – pogađate – kad sam obznanila odluku da se selim u Vinalić. Tu sad već imam 31 godinu, ali nema veze. Roditelj valjda uvijek ima pravo reći: „Ne smiješ!“

Ipak, majka se vrlo brzo načelno pomirila s tim. Kažem načelno jer joj valjda još uvijek nije jasno zašto sam otišla, ali obiteljski odnosi su se ustabilili čim su vidjeli da sam ozbiljna. Posao sam dobila odmah, za drva sam se snašla, prijevoz isto tako, pa je majka čak braći rekla da sam hrabra.

Dobro je na kraju dobiti barem neku satisfakciju.

Mada nije zapravo ni potrebna jer sam se uvjerila da sam svaki put kad sam se usprotivila njihovim strahovima ili inaćenjima, donijela pravu odluku za sebe. Iz tih, možda na prvi pogled, ludosti izrasla sam u samosvjesnu, odlučnu i dosta sposobnu osobu, a to bi po meni trebao biti cilj svakom roditelju.

Zato, roditelji, potičite djecu na novo i što bolje ih pripremite za to, a ne skrivajte ih od života! Ionako će ih tako i tako lupiti šakom u facu prije ili kasnije.