SVINJE I MALA PTICA

Moj životni optimizam svodi se na krilaticu „I onako ćeš umrit.“

Svi strahovi time se odagnaju, svaki besmisao ima rok trajanja.

A ovaj tjedan sam imala dva slična ranta: jedan o eutanaziji svinja, drugi o seriji o Indijancima. Zajedničko im je čekanje krvnika da im presudi.

Tek neki dan shvatih da naši svinjogojci moraju bez iznimke predati svoje svinje inspekciji, bilo da se radi o svinjama za prodaju ili za osobne potrebe. Kako ne pratim vijesti, jednostavno sam zdravorazumski zaključila kako se radi o svinjama za izvoz. Ni na kraj pameti nije mi bilo da EU diktira ljudima što će staviti u svoja usta.

Naravno, krenula je paljba: „Pa jesu oni normalni?! Kako mogu ljude natrat da im daju zdrave svinje koje su mislili za se zaklat?! A šta je s tim seljacima uopće?! Da meni dođu, prvo bi pucala u zrak, zatim u nogu i na kraju u prsa!“ (Ne znam pucat i nemam svinje, al snašla bi se u ovom slučaju.)

Nikako mi ne ide u glavu da se toliko zadire u slobodu ljudi.

A jučer sam počela gledati seriju Mala ptica o Indijancima kojima je kanadska vlast uzela djecu kako bi ih dala bogatim bijelcima. Gledam u njihovu bespomoćnost i ne vjerujem očima.

(Preuzeto s https://seriesmania.com/en/festival/fiche/little-bird/)

„Pa dobro, zašto mu ona ne pomogne?! Najžešće su mi žene koje gledaju kako lika mlate i plaču pokraj! Aj dobij i ti batina s njim, a ne tu kmečiš bezveze!“

Kad je ošla kod udomitelja, još sam više pukla: „Zna da su joj dica tamo i ona samo plače!“

Šokiralo me kako su već znali da im socijalna služba krade djecu, ali nikakve reakcije nije bilo, osim bijednog skloništa u podrumu kuće koje je odmah provaljeno. Nikakvog ujedinjenja među susjedima i rodbinom da spriječe krađu.

„Pa kako će, ubili bi ih il bi završili u zatvoru.“ kaže mi muž.

„Pa šta onda?! Uzimaju ti dicu prid očima, a misliš se o tome?! Kakav ti je to život koji ćeš nastavit bez njih?! Svi imaju puške, idu u lov, šta se nisu udružili i uzvratili? Kad bi koji policajac nastrada, druga tura bi dobro razmislila prije nego bi išla isprid socijalnih radnica!“

Nakon podužeg snebivanja, shvatih o čemu se radi: porobljeni su i jedni i drugi u svojim glavama.

Uvjerili su ih da se ništa ne može i ništa ni ne pokušavaju poduzeti.

Opet retoričko pitanje: Zar strah za vlastitu egzistenciju toliko može onesposobiti čovjeka? Šuplja li je takva egzistencija!