TOK MISLI OKO MALJKOVA

Nedjelja 21.2. dočekala me pomalo nespremnu.

Planirala sam na misu u Vrliku jer mi se činilo da ne stignem obići nijedno obližnje mjesto, sve dok mi se nije javila prija za šetnju baš u to neko vrijeme. A kako sam ko pravi ruski pustinjak odredila da ću se odazvati na svaki poziv, znala sam da moram promijeniti plan i program.

Ostale su mi dvije kolko tolko prihvatljive opcije:

1. ako se probudim ranije i stignem se pomoliti, oprati kosu, popiti kavu i marendati, idem do Maljkova u 9 ili

2. ako to sve ne obedim, idem u Ježević u podne.

Kako sam u Ježeviću već bila dosta puta, a i zadnje dvije nedjelje zaredom, nije mi se dalo opet tamo ići, već mi je i falila Vrlika nedjeljom, ali opet sam htjela i odspavati ako već mogu.

Moj bioritam je na kraju donio odluku – probudih se u 6 i 5, pa sam onda stigla sve odraditi prije 9.

Maljkovo me dočekalo okupano suncem nakon puta prekrivena maglom. Kao da sam ušla u neku drugu vremensku zonu! Opet su me ljudi promatrali ispod oka, ali kako sam već navikla, nije mi bilo ni toliko neugodno, već samo sjedoh u klupu s desne strane. Ispred mene je bio čovjek s dvoje sitne djece. Prvo sam primijetila momčića s Harry Potter plavim naočalama, podsjetio me na priju koja je imala takve crne. Sprdala sam je, naravno, ali njemu su baš slatko stajale. Ma klincima sve slatko stoji, budimo realni. Vidim, zamijetio je i on mene, ozbiljno me promatra, iako sam se ja malo i osmjehnula.

(Dok sam hvatala crkvu nisam ni primijetila da sam i svoju ekipicu dohvatila! <3)

Ništa, odlučih se probati skoncentrirati na misu, čitanja su mi bila dojmljiva, pa me zanimalo što će svećenik reći u propovijedi. Samo, curička ispred mene imala je drukčiji plan. Odjednom shvatim da je pomalo nesigurno došetala do mene i osjetim kako mi se bez pardona ručicama pridržava za koljena ne bi li sjela na klecalo ispred mene. Sjedim ja, sjedi ona nasuprot, ruku položenih i dalje na mojim koljenima. Mala kao da je moja – tamnosmeđa kosa do uha, šiškice na čelu i velike tamne oči!mBrat joj stoji pokraj, gleda čas mene čas nju i smije se, bi'će navikao na ovakve drzovitosti mlađe sestre. Ni tata im se nije nešto uzrujao, ali brat ju je ipak odlučio vratiti natrag u njihovu klupu.

Ostatak mise smo se mali i ja pogledavali, a gospođica je našla novu zanimaciju – maltretirati tatu.

Na kraju jedino što sam uspjela uhvatiti od propovijedi bilo je – nađite vremena u svom danu da se sklonite od događaja i budete u tišini. Okej, i sama već znam da drukčije ne ide, ali potrebno se podsjetiti iz dana u dan; istina.

Vratih se kući, susjedi mi u čudu kud sam uranila, objasnih situaciju, zahvalih Ivanku što mi je pričvrstio retrovizor izolir-trakom (prvi dan vožnje u Vinaliću retrovizor je nastradao i to ne mojom krivnjom, a prošli vikend je na onoj silnoj buri otpao taj stražnji dio). Digresija: taj čovik izgleda i prezentira se ko žešći namćor, ali stalno brine za mene. Iako kaže da sam na babu, a baba je bila... Osebujna, ajmo to tako reć. :zubo:

Navratih i do susjede Ane, u prosjeku je i vidim samo vikendom, pa čisto da se javim.

Pita me jesam li čula šta hoće li me zadržati nakon 31.3.

„Ne znam ništa, nitko ne spominje. Ali imam ja već ideju šta bih drugo radila ako mi ne produže ugovor. Ionako ne mislim više radit ni za koga. Il ću postat privatnik il kućanica.“ (Izgovarajući to pomislila sam: 'Garant će ovo bit još jedna od onih situacija kad će se ostvarit ono šta blebnem bezveze, više u sprdnji nego ozbiljno. Tako to obično kod mene biva.)

Uopće ona mene ne doživljava jer pita: „Oš onda tražit u Zagrebu?“

„Neću, nećete me se tako lako riješit. Ionako mi ne triba puno. Moji su dvadesetak godina živili sa 6000 kuna i odgojili su nas troje, kupili stan i auto. Mogu onda i ja naći načina kako da priživim sama, ionako mi ne triba puno.“

Smije se ona i kima glavom.

Istu tu tezu sam izrekla u petak navečer, ali tek tijekom šetnje sam shvatila sljedeće – pa čitav moj život do završetka faksa me pripremao na ovakve situacije!

Bilo tko drugi bi bio dobrano istresiran zbog nesigurna posla i prihoda, ne bi mu padalo na pamet davati otkaze ili seliti na drugi kraj države iz glavnog grada bez osigurana posla s povjerenjem da će naći načina kako preživjeti. A ja, znajući da mi zbilja ne treba puno i da nikad nisam bila gladna unatoč svim kriznim trenucima, ništa od ovoga ne doživljavam pretjerano dramatično.

(Zato dramim oko glupih razgovora, tračanja, nepotrebne administracije i nedokazivih ljudi. Živci očito moraju na nešto otić, štaš.)