TURIZAM PO MJERI ČOVJEKA ŽELJNA MIRA

Čitam parametre za godišnji izvještaj o radu Hrvatske turističke zajednice i mislim si čemu ovo služi. Točno mogu zamisliti da se držimo ovoga ko pijan plota i da ne dođe nijedan turist više nego dosad. Ne vjerujem u strateške dokumente, planove i programe koji u središtu imaju brojke, a ne čovjeka. Okej, kad si London, Pariz ili New York imaš dovoljno sadržaja da privučeš skoro bilo koga. Vrlika ipak privlači neku drukčiju vrstu publike. Onu koja traži mir, idilu, čist zrak, netaknutu prirodu, pristupačne domaćine, domaću spizu... To mogu biti vrlički aduti.

Ali odmah zatim pomišljam i na probleme pri „isporuci“ usluge.

Ponekad mi se čini da sami Vrličani ne zamjećuju ljepotu koja ih okružuje.

Zašto to kažem? Ponajviše zato što nitko o tome ne priča! Evo, ja se ne mogu prestati diviti izmjeni godišnjih doba, pogledu na beskonačne predjele koji se mijenjaju iz dana u dan pod utjecajem svjetlosti i tame, kiše i vjetra, čovjeka i živ

otinja.

A idući dokaz jest smeće koje uočim putem.

Zamislite odbačen madrac nasred šume nasuprot jezera. Zar to nije Bogu plakat'? I onda se pitam gdje je tu ljubav. Prema vlastitoj baštini jer su svi tu stoljećima i još se bore za svaki pedalj zemlje.

Opet se vraćam na svoje „turiste“. Uvjerena sam da pola od njih nikad ne bi ni došlo da nisam toliko strastveno pričala o ovdašnjim krasotama, a kamoli da bi bili tako zadovoljni s toliko malo. Nije bilo potrebe za ikakvim luksuzom, a zabavili su se i odmorili kao rijetko kada. Zamislite ekipu koja ide okolo i iščuđava se bogatstvu mirisa prolazeći kroz Boriće ili odlazi meditirati ispred kuće i čudi se kako se ništa osim prirode, ptičica i cvrčaka, ne čuje.

Da, postoje ljudi koji su toga željni, a mi to uzimamo zdravo za gotovo.

Zato ne vjerujem u turistički bum koji će se dogoditi nezavisno od promjene našeg stava.

Dok mi sami ne uočavamo ljepotu, ne brinemo se da je barem održimo ako ne povećamo, dok nismo željni da je s nekim podijelimo, džabe svi planovi i programi. Mene prvu je skoro zauvijek otjerala pomisao života u okruženju koje me ne želi; zašto onda misliti da to neće uočiti netko tko dođe izvana, bilo to samo na par dana?

Moj je savjet: ponekad se okrenuti oko sebe i s divljenjem zagledati u ono što nas okružuje. Ta ljepota ne može nikoga ostaviti ravnodušnim, napajajući se njome razmišlja se drukčije, gleda se što sam možeš učiniti da bude bolje i tebi i drugima, da zadržiš to blago koje si otkrio. A tko to može vidjeti i ne poželjeti i sam okusiti? Ukratko, recept za dobar život je istovremeno i recept za napredak svega, pa i turizma.