U POSTOLARA NAJGORE POSTOLE

Iscrpljena sam od ovih predsezonskih vikenda.

Naprtila sam hrpetinu ljudi na vrat jer svima govorim da dolaze kad im paše, pa se odjednom svi odlučiše sjatiti. Tako da sam od 1. 5. imala već pet tura posjetitelja; šesta slijedi.

Onda još imam u planu na svoju ruku organizirati inkognito manifestacije, a privatni život isto zahtijeva određenu pozornost, barem na kraju vikenda. Nije da se žalim, ali rezultat svega je da sam spala na 4 sata sna, a to je čak i meni premalo.

U subotu se slavilo Spasovo kod crkve svetog Spasa kraj izvora Cetine, pa zaključih da bi bilo fora napraviti makar agape kad se već ne može ništa službeno. To vam je šema gdje svatko donese neku sitnicu da se svi skupa počastimo. Nisam išla široko; pitala sam za sudjelovanje samo ljude koji su već ranije radili nešto slično i/ ili bi mogli biti zainteresirani za doći na proslavu Spasova. Obje kategorije su me otkačile po kratkom postupku, pa mi je jedino preostalo angažirati svoje cure koje me ipak nisu razočarale. :)

Znači, ekipa, možete se sramiti jer vas je nadmašila desetogodišnjakinja!

Družile smo se jednu večer i pade mi na pamet da ih pokušam izmotivirati da štagod naprave. Najmlađa (10) kaže: “Mogla bih eventualno kolač od jabuka, onaj šta si probala kad si bila kod nas.”

Pitam koliko joj treba da to napravi.

“Nekih pola sata sve skupa.”

“Eto, to napravi i ja zadovoljna! Ionako će ovo biti žešći fejl...”

“Molim?! Moj kolač pa da bude fejl?! Nema šanse!” viče ona uz primadona potez rukom, a sestra joj i ja umiremo od smija.

I stvarno, cura napravila!

Još smo skupa spremale dvije vrste kolača, s tim da mi je gošća još zadala dodatna posla - njoj baš došlo da bi jela uštipke. Trudna je, mislim si ‘Ajde, zamišat ćemo i to kad je zinila.’

Uto dolazi i druga, sjeda i kreće: “Još da ima sira i vina…” Okrenem se od šporeta, gledam u vino koje stoji kraj nje na stolu i ispalim: “Nu nje! Ja sve zaposlila, a ona plenila i zapovida! Ajde se lipo digni i uzmi si čašu, vino je kraj tebe.” A carica uposli malu da joj donese čašu (uzela je moju zabunom, pa je carica kad je vidjela da je šporka poslala sužnjića da donese novu. Mala oprala ovu, šta će sritnica. Bi će da ne može ni dohvatiti čistu iz kuhinjskog elementa.)

Tko me dobro poznaje, ovakva reakcija mu nije ništa novo.

Izbacim to iz sebe i nastavim dalje za iste pare, ali ovoga puta nije sve prošlo samo tako.

“Zašto si ljuta na mene? Daj mi malo ljubavi!” i krene ona mene grljakati. Gledam kako ću je zaobići jer me takvi izljevi emocija dok sam napenaljena ne smiruju, već iritiraju. Zapravo me više naživciralo što me ne poznaje dovoljno dobro da zna da sam se ja izrekla i da sam sad okej, već inzistira na tome da sam ljuta i da se trebamo pomiriti. Ovo je Zagora, nema tu umiljavanja, ženo Božja!

Još je valjda deset puta tijekom vikenda ponovila da mi je u nemilosti; samo sam kolutala očima. A baš smo se Anđela i ja sjetile kako je kolegica s prošlog posla bila zabrinuta za njezino samopoštovanje jer je “dopuštala” da je verbalno maltretiram. Nije shvaćala da je to način komunikacije cura s krša odraslih među mlađom braćom. Zapravo je Anđela bila prva žena s kojom sam mogla tako razgovarati i vjerojatno nas je to toliko i povezalo.

Nastavila ja dalje prati suđe, njih dvije sjede i pričaju, a ja verglam današnji dan u glavi i skontam što se upravo dogodilo!

Naime, za vrijeme ručka u Ere Anđela i ja pričale smo o primjerima ljudi koji su nešto učinili za opće dobro, ali na kraju im to nitko nije priznao, pa su se razočarali i odustali. Lamentiram kako je to bezveze, treba se odvojiti od svojih očekivanja i činiti dobro nevezano za išta. Ona mi tumači da ne mogu imati iste kriterije za sebe i ostale ljude. Stila: kome je više dano, od njega se više i očekuje.

Tad mi se upalila lampica: pa ja sam upravo poludjela jer mi prija nije ispunila očekivanja! Nije shvatila koliko sam se potrudila, već je tražila još više ne dajući ništa zauzvrat. Po mojoj procjeni, naravno.

Dakle, ne da nemam pravo popovati, već mene trebaju preodgajati oni po kojima sam srala, da prostite... Jer duplo sam gora: oni su se ljutili na hrpu nepoznatih ljudi, ja se ljutim na vlastite prijatelje. Pravi farizejčić, nema šta :facepalm: