UPRAVLJATI GRADOM? I PIVCIMA!

Gruntam kad ću na kavu s prijom, pa pitam muža šta mu je u planu za dan jer mi sad treba prijevoz, već znajući da ima podosta toga.

„Nemam ništa, otići ću do Vareša na kavu.“

„Kako? A klanje pivaca? Šta se niste za danas dogovorili?“

„A to. Da, reka sam joj u 10.“

„A pilanje brista? Kad ćeš to? Šta nisi i to mislio danas?“

„Da da, i to sam mislio.“

„Bitno da ti za danas nemaš ništa. Računaš: Otkaza je GSS, pa nema ni ničeg drugog.“

Smije se i odgovara: „Tako je. To je otkad sam s tobom, više ništa ne pamtim.“

„De nemoj, sićam se ja dobro dogovora i kako sam te naganjala da mi ispilaš drva!“ smijem se i ja.

Sad bi kao bio red da i ja pomognem s pivcima. Naravno da to nikad nisam radila, čak sam jednom kad me baba uputila na kantu s ofurenim kokošima da im očerupam perje izjavila: „Nisam to nikad radila niti mislim!“

Znate ono kad kažeš nikad? Redovito se dogodi.

Ali dobro, ovoga puta iza sebe imam promatranje obdukcije ljudskog tijela, pa sam računala ako tu nisam povratila, ishendlat ću i ovo.

Bila sam u pravu.

Brzo smetneš s uma da je to nekad bilo živo biće i u priči ga očerupaš, štaš od njega.

Tako baljezgamo o koječemu i svekrva krene o mirovinama i tko je nedavno prestao raditi u Vrlici.

„Eto, direktori napuštaju pozicije, sad će već nekoga novog iz HDZ-a ubacit.“ kaže muž.

„Ne mora značit. Možda su meni odlučili dat ponudu da im ne bih bila prijetnja na izborima!“ smijem se ja, a svekrva upada misleći na izbore: „Nisu luda s njima imat posla!“

„Zašto ne?“ odmah domeće muž, a ja se čudim jer znam da dijeli s njom mišljenje o tome. Fora je vidjeti kako uočava da je i on poprimio crtu njenog ziheraštva, a inače to ne podnosi. Vjerojatno baš zato – prepoznaje to u sebi i protiv te crte se najviše bori. Dobar adut za mene, sve mi se čini :D

Da se razumijemo, gradonačelnička uloga djeluje mi jako dosadno.

Ne volim obilaziti groblja i spomen ploče kititi vijencima, a ni domjenci i stalni besmisleni sastanci mi nisu naročito zanimljivi; jedino bi mi držanje govora dobro išlo.

Mada ne bih ja bila takva gradonačelnica.

Pogotovo ne u Vrlici.

Vrlika ima jednu jako dobru stranu: ima vrlo malo stanovnika.

Toliko malo da mi se čini realnim upoznati baš sve! Posjetiti ih, popričati s njima, saznati što ima fali, a čime su zadovoljni i tako skrojiti grad po stvarnoj mjeri stanovnika.

Em ti bude zanimljivo (ako si takav tip da te ljudske sudbine intrigiraju), em vidiš svoj stvarni učinak vrlo brzo.

Dođeš im ko fratar u blagoslov i iskoristiš priliku da ga zbilja ostvariš ako Bog da!

Možda to i nije tako loša ideja, tko zna.