VINALIĆ, MAČKARE I IDEALI

Promijenila sam parking kod kuće, sad se parkiram pokraj garaže. Pokraj zato što je kosina i opao je zid, pa ne mogu utrat auto u garažu. To u praksi znači da se moram okrenuti kako bi mi bilo lakše izaći s parkinga i to me satra. Tako da sad najčešće idem kući preko Biuka, tako ovaj manevar ne moram izvoditi. Ali problem je što je put Biuka dosta vratoloman - velike su okuke, uzbrdice i nizbrdice, a ove zime je još više propao asfalt; rupa je na rupi.

Ovaj put sam tuda vozila i cimericu pa komentiram:

“Nije mi jasno kako barem ovaj dio puta nije kolko tolko uređen, ipak ovaj susjed ima utjecaja.”

“Vjerojatno ima auto koje ni ne osjeti ove rupe.”

Gledam je i mislim se: ‘Logično. Jesi tuka, Božena.’

I tu počinje moj tok misli.

Toga dana vidjeh susjede kako chillaju s vikend Vinalićankom. Kao da lakše možemo s ljudima s kojima nismo stalno u kontaktu. Inače zajedništva baš i nema.

Kažem: “Ispada da na njih, tj na nas ne bi imalo nikakvog utjecaja da su baš sve kuće prazne. Navikli na mod ‘Svak za se travu pase’ više im (nam) ni ne triba društvo. Nije baš da su zadovoljni, ali bi’ će da za to okrivljuju nedostatak para, prostora i sl. Pa nedostatak i tzv. normalnih ljudi.” Uvik mi je taj dio smetao - zazivanje normale. A nitko se ne zapita jel on sam normalan.

Zato sam davno rekla: ‘ Ne triba meni normalan, triba mi onaj koji sa mnom dijeli terapiju.’ :D

Ostavila sam teoriju nedovršenom jer mi se toliko spavalo da sam se išla onesvijestiti u krevet. Čak me ni sunce nije vuklo u šetnju, onda znate koja je ura.

Kako je bila Čista srida aka Pepelnica na misi smo slušali propovijed. Fratar je poentirao: “Gledati drugog uživo, slušati ga, eto vam pokore!” Odvalila sam se smijati, ali kasnije sam uočila poveznicu sa svojom lamentacijom o distanci između ljudi oko mene. E takva post od sebičnosti izmijenila bi lice Vrlike, Hrvatske i čitavog svijeta!

Večer prije imali smo dječje mačkare.

Moram priznati da mi je baš bio gušt vidjeti kako se zabavljaju. Čak je i mene ponijelo toliko da sam predložila da ostanemo plesati nakon što smo pokupili smeće. :D

Muškom dijelu bilo je čudno, ali zato je cimerica bila raspoložena; ionako je planirala na plesnjak kad je bila u Zagrebu prošli tjedan. Kaže prijin muž ostalim momcima koji su nas zvali na piće: “Ajte vi, pustite njih da guštaju.” Mi nastavile, kadli se on vraća s pivom u ruci i pridružuje nam se, stavlja beduinski rock i prepričava doživljaje s koncerta u čast Boba Marleyja u Vintageu. Razmišljam kako je ovo ispao idealan oproštaj od TZ-a, a skoro sam se toliko zainatila da ga nisam ni održala.

Koliko bi bolje bilo da ovako općenito funkcioniramo - uložimo minimum truda u vlastitu zabavu. (A cima mi se smijala jer sam se pitala hoće li biti zabavno. Meni, ne djeci. :D )

Dakle, ima 5 ljudi koji žele plesati, nek traže ključ od Doma kulture, kupe si piće, imaju zvučnik i laptop i voila! Plešu dok ne kalaju od umora. Turistička zajednica nije ni potrebna.

Čitav život nam može tako funkcionirati, zapravo.

Ona floskula “Budi promjena koju želiš vidjeti” ne mora biti floskula. Ako želim društvo, bio bi red da i sama budem dovoljno ugodna da ljudi požele ostati u mojoj blizini.

Ako očekujem da mi ljudi pomognu, trebala bih i sama biti spremna pomoći, čak i kad nemam nikakva interesa.

A onda slušam svog čovika kako prepričava šta ga je taj dan potrevilo - zvao ga je prijatelj je li u blizini Vrlike da ga odveze kući jer nema prijevoza. I lik se nakon ručka uputio po njega, iako je imao posla oko kuće. Slušam ga kako prepričava komediju s prikom kad je došao u kafić po njega i mislim si koliko je ispred mene u praksi. On je ono što ja želim postati kad ‘odrastem’.