VRATILA SAM SE, ŽIVOTE!

Ovo ujedno znači da sam se vratila u Vinalić.

Falilo mi je biti sama. Tada mogu naglas izreći kad me nešto guši, veseli, a da se ne moram dodatno pojašnjavati.

Mada se ne čini kako mi to pojašnjavanje teško pada. S obzirom na Kronike, jel. :D

Protekli tjedan u Zagrebu bio mi je dosta intenzivan, ali odlično mi je kako se to uopće ne primijeti. Jer razgovor s mojim Antom kad me vozio na bus išao je nekako ovako:

„I, jesi se na kraju odmorila na godišnjem?“

„Da ti pravo kažem, nisam naročito. Još mi se čini da sam se umorila.“

On me gleda u nevjerici i kaže: „A šta si radila, majketi mile, pa si se umorila?! Samo si išla na mise i po kavama!“

Htjedoh nadodati da prvih dana nisam ni po kavama, samo sam spavala popodne satima, ali računam – bolje da ga ne podsjećam. :zubo:

Kad sam planirala pomoći u vrtu, okrenio je snig, tako da sam računala – očito nisam zato u Zagrebu.

Sad gledajući retrospektivno na tih mojih desetak života (dan kao život, opaska autora), bi' će da sam došla kako bih vidjela kako je izgubiti ono najvrjednije.

Ne, nije to Vinalić (sve više uviđam kako nije nimalo bitno gdje sam što se mene tiče. A što se tiče drugih, gdje moram biti, bit ću. Dokle, ne znam, ali imam neku ideju; ne sikira me to puno.)

Nije ni moj čovik ni naša buduća obitelj ni svi drugi koji me vole i koje ja volim. Nije čak ni Vrlika čija me letargija nekada dokusuri, a vjerujem da joj ima spasa i da je (i) moja odgovornost.

Nekome je možda strašno za čuti, ali bez svega toga mogu i sve nabrojano može bez mene.

Agonija jest biti bez zraka, vapiti za vodom živom, a nema je.

„Sve je normalno, a ništa nije normalno.“

Ljudi prolaze, odvija se život, a u glavi odzvanja samo: „Gdje si?! Zašto te nema?“

Do tog trenutka nisam ni znala koliko je bio prisutan u svemu što se događalo – i u mojim zdvajanjima i veseljima, pitanjima za koja sam mislila da su retorička, a na sva sam dobila odgovor. Zadnjih mjeseci čak instantno, da uopće ne stignem ni zaboraviti kako sam baš to pitanje postavila. (Zna On koliko se tema kod mene otvori u samo jednom danu i da će već sutra novo smijeniti jučerašnje, pa sve to uzima u obzir.)

A onda sam isplivala na površinu.

Opet je bio tu, i ja sam bila, opet su postale bitne one svakodnevne brige i radosti, a ja se obazirem oko sebe gledajući je li sve na svome mjestu.

Nekada davno (udaljeno možda tristotinjak života) slušala sam Šibu koji je pričao o Jobu. Nikada Job nije bio bliže Bogu nego u trenutku kad je sve njegovo bilo polomljeno, a on je uzviknuo: „Ja znam: Izbavitelj moj živi!“. I vratio mu je imanje, obitelj, bogatstvo, život, ali nikad više nije ga tako jasno spoznao, nikad mu bliže nije bio nego kad je bio u toj kaljuži, boli i napuštenosti.

Zato je kod mene sve tako relativno: možda otkaz, bolest ili prekid uopće nisu prokletstvo nego, naprotiv, blagoslov. Možda nova ljubav u biti nije sreća nego korak natrag. Tko zna... Ja ne, ali mi je zanimljivo saznavati! (A skužili ste valjda dosad da mi je najbitnije da nije dosadno :zubo:)