VRIJEME IŠČEKIVANJA

Dani mi prolaze kao u nekoj izmaglici, a iščekujem da se sve privede svojem kraju.

Vrličko ljeto, posebice nogometni turnir (i dalje palamudim da ću završiti u zatvoru zbog toga, ali zapravo dosta dobro stojimo financijski, ne bi trebalo biti naročitih problema. Pila naopako stajl jel. :D )

Dok o tome razmišljam neizostavno se sjetim Meše Selimovića.

“Ali, kakva je to utjeha?

Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život.

Zar je nada u tome da sve prođe?"”

Pa, Meša moj, zapravo jest.

Kad doživiš natruhe onoga što te čeka kad sve prođe, bome je i utjeha i nada u tome.

A kako sam ja vrlo nestrpljiva osoba, kad neočekivano uletim u taj smiraj usred ove životne gungule, druga pomisao, nakon one “Wow, kako je ovo uopće moguće?! Hvala Ti!”, bude “A daaaaj, nemoj me cimat, povedi me sa sobom!”

Ovaj tjedan to mi se dogodilo čak dvaput i to oba puta kad su mi propali planovi.

Doslovno da čovjek pomisli kako bi zbilja bilo idealno da postave za moj posao uvjet da se moram cijepiti, pa da se bez grižnje savjesti mogu posvetiti pustinjaštvu. Jer, hej, nisam ja odgovorna za otkaz, Gazda će razumjeti :zubo:

Jučer (28.7.) doslovce je bilo smiješno gledati taj scenarij - prvo idem iz općine, vidim otvorenu crkvu i pomislim ‘aj neću sad ići, večeras ću na misu’ da bih navečer skontala da mise nema jer je bila ujutro. Zatim gledam hoću li navratiti na utakmicu, kao planirah se konačno pojaviti na tom turniru i zaključim da mi je to prevelika tlaka trenutno, previše ljudi, odem do prije koja ispada da je ošla baš tamo. Uto sam već odbila drugo druženje jer sam mislila da neću stići, probala javiti da ipak mogu; ni to nije uspjelo, kadli mi se upali lampica - pa ja sam u neposrednoj blizini Topola!

Za neupućene - Topole su dio Peruče gdje sam prošle jeseni vježbala vožnju prije ispita, a zadnji put kad sam pokušala doći sve je bilo potopljeno.

Ovo je prvi put da sam tamo bila neopterećena - nisam morala misliti kad je smjena policije jer sam u ilegali pa da me ne bi uhvatili :zubo:

Tako da dosad nisam ni uočila ogromno deblo na koje se moš em ispružiti em odložiti sve stvari. <3 Isto tako ni letve povezane s drvom i skalama koje vode do sredine drveta. Čak nisam imala potrebu slušati glazbu, samo sam ležala na tom deblu i naizmjence gledala u jezero i u krošnju drveta te se prepustila… Neću čak reći ni mislima, već ničemu.

Ako na nečemu zavidim muškarcima, osim na društvenoj prihvatljivosti života s dlakama, to je mogućnost da ne misle. Smatram to supermoći jer moja glava nema odmora i oni rijetki trenuci kada se dogodi da sam točno tu gdje jesam bez ikakve misli o prošlosti ili budućnosti, tako su rijetki da pamtim kad su se dogodili.

Prvi put u kolovozu 2007., a dosta su se intenzivirali otkad sam doselila u Vinalić.

Taj osjećaj je toliko dobar da me pomalo zabezeknulo da sam u jednom takvom trenutku zaboravila gdje sam trenutno u životu - sretno zaljubljena, s mnoštvom ljudi koje volim oko sebe, čak i s Vrlikom koja mi ovih dana pokazuje svoje ljepše lice… To bi ukratko bilo sve što sam tražila od života.

Iii, ispada da nije dovoljno.

Tj. ovo nadmašuje sve što sam, kao, trebala i za čim sam intenzivno tragala.

A znam da nastavak slijedi i ne mogu ga dočekati!