VRLIKA ŽIVI!

Ovaj vikend je bio povijesni – konačno sam obišla sve zaseoke u Vinaliću!

Da, znam, ne živim u New Yorku da je to neki podvig, ali virujem da ima dosta ljudi iz Vinalića koji to nisu napravili, a bome je i meni trebalo nekih petnaestak godina da uopće skontam kako selo ne tvori samo moj zaseok. (Nikad nismo išli na stranu Kosora, pa sam bila uvjerena da je to drugo selo. :zubo:)

Od početka prosinca sam krenula tako nediljom šetati ovim drugim zaseocima, pronalaziti putove gdje se spajaju i snatriti o selu punom dice kako je nekad bilo (barem tako pričaju – ja vidjela nisam). Prvi put kad sam napravila taj đir, pao mi je na pamet Mojsije – vidio je Obećanu zemlju, ali nije ušao u nju, pa sam se pogodila s Gazdom – daj da vidim i bit će mi dosta; ne moram sudjelovati u novom životu Vrlike.

Mnogo toga se izdogađalo otad i stoput sam na tu pogodbu zaboravila i očajavala jer ne mogoh više ovo furati sama. Pa sam ko pravi vjerobrijač sazvala elitnu postrojbu – tri najbliže prije dobile su u zaduženje da mole svakodnevno da izdržim do kraja ugovora i da shvatim šta mi je dalje činiti. I da se riješi dosad meni nerješivo.

Nije se baš sve odvijalo kako smo zamislile, ali uskoro mi je postalo jasno da sam tu s razlogom i da se više nemam zašto propitkivati, već je vrijeme da uprem dokraja.

Iii, tad je krenulo! Stislo sa svih strana: te nemoj pisat te nemoj hodat okolo. Maltene sam samo čekala da mi kažu – 'nemoj živit, aj više ća.'

A ja naprotiv dobila ideju za biznis! U slučaju da mi ne produže ugovor, jel.

S tim da i dalje ima trenutaka kad ništa nije na svom mjestu, ali više me ne navode na preispitavanje, već samo na konstataciju – de, Božena, izvadi glavu iz vlastite guzice, ne radi se o tebi i tvojim osjećajima. I mogu vam reći da pomaže! :D A to je ionako samo varijanta života toga dana, sutra najčešće sve bude potpuno drukčije.

Uglavnom, u subotu me uhvatila neka razdraganost prolazeći prvi put kroz Zoriće. Gledam te kućice, pogled na Jare i Dinaru, s druge strane Svilaju i mislim se kako je lipo čak i kad priroda spava! Uto naiđem na stariju ženu i čovjeka, pozdravim i odlučih se opravdati: 'Nisam dosad ovdje nikad bila, pa reko da vidim cilo selo!'

Žena će na to: „Neka, triba izići, nije zdravo biti stalno u istom!“

Onda me još više pukla milina! Slikavam bunariće, kamene ograde, meni zanimljive detalje i usput zahvaljujem u sebi i ponavljam 'Vrlo mi je mila moja baština!'

A još mi je bila u glavi prethodna večer i povratak iz Dabra.

Kad god me netko vozi, pozovem ga na piće u kuću, ali skoro nitko se ne odazove. Ne znam jel stvar realne žurbe ili bijega od mog društva :zubo:

Tako da sam i u petak očekivala sličan odgovor na poziv, pa sam se nemalo iznenadila kad je prika rekao: „Kako god ti kažeš.“

Reko: „Eto belaja, sad će ispast da varam momka kad vide tvoj auto parkiran kod moje kuće!“

Smije se, briga njega.

Stavila ja nešto i za zamezit, nadajući se da ipak nije za uštipke jer će mi biti preveliko iskušenje (sve ikad sam si zabranila u korizmi; treba mi prostora za bitno, pa si uskraćujem nebitno, a meni previše drago). Nije me razočarao.

Opet mi oko istih tema – života u Vrlici, razlike u odnosu na okolna mjesta, pogotovo na Dabar i Vegija. Ali ovaj put meni su sasvim druge stvari u glavi i uopće ne doživljavam pesimizam u koji smo se kao i obično zapleli (ne podnosim tu svoju crtu, naslijedila sam je od ćaće i zadnjih šest, sedam godina sve činim da je onesposobim. Ponekad sam i uspješna, kao tu večer.)

I tad mu odlučih ispričati kako sam se doselila u Vinalić.

Službena i kratka verzija jest 'ćaća mi je umro, pa sam shvatila da nemam više koga čekati i odlučila sam doći sama. Memento mori i carpe diem u jednom. Život je kratak, penzija nije zagarantirana; što želiš, ostvaruj odmah.'

Neslužbena je sljedeća: ljeto 2019. u Vinaliću bilo mi je tolika koma da sam pobjegla nakon 10 dana i zarekla se da više vamo neću doći ni na dva dana. Općenito sam bila na rubu odlaska iz Hrvatske, sve dok sredinom kolovoza nisam odrevala na Kapetane, tribali bi doma i shvatila da ne mogu otići, da bih uvenula bilo gdje drugdje.

Pa sam skovala plan rada – od 15.8.2019. do 15.8.2020. ima da proučavam politiku (tražila sam načina kako da utječem na nju, a da ne postanem dio vlasti), pa ćemo vidjeti gdje će me to odvesti.

Samo, uočila sam i dosta velik problem: prezirem Hrvate.

Dakle, da ih ja krenem sređivati, glave bi vrcale.

Vjerobrijač u meni znao je da to ne bi bio pravi put, pa sam odlučila moliti i postiti da zavolim Hrvatsku i nas nesritluke. Kasnije mi je brat rekao da sam već u rujnu krenula spominjati da bih se preselila u Vinalić. Uopće se toga ne sjećam. Znam samo da sam odjednom počela slušati Thompsonove domoljubne pjesme, a godinama ih nisam mogla čuti a da ne dobijem osip. (Nezaboravan trenutak kad sam priji išla na pir, Ante me vozio i pustim nam Čavoglave. Kaže on: Jel ti to ideš u rat ili u svatove?! A prijin muž kad je čuo priču odgovori: „Nema velike razlike.“ Dabome!)

Tad se sjećam da sam pomislila: Jel Ti ovo ispunjavaš moju molitvu?!

Toliko sam bila podijeljena u sebi da sam u trenutku kad sam planirala otići na postdiplomski u Švedsku prijateljici rekla: „Baš baš želim otići živjeti u Vinalić, ali ne znam kako ni kad, ne uklapa mi se nikako u ovaj plan.“

Istu tu večer ćaća mi je obznanio: „Moramo ić u Vinalić!“ Srce mi je brže zakucalo, ali sam isto tako brzo i potonula – htio je ići na sud da riješi zavrzlamu sa susjedima. Znala sam odmah da nema od tog ništa (aha, sad se vidi da sam prava Vrličanka :rofl:), pa sam se iz petnih i vratnih žila trudila da mu to objasnim i usput ga spriječim da me usred studenog odvuče u tu ledaru doli. (Sjećajući se onih starih zima u Zagori, očekivala sam smrzavanje u roku odmah. I da, svejedno sam se odlučila preseliti u siječnju. Ludo pa živi, štaš.)

Bit je u sljedećem – moj kao moj plan nikako nije bilo preseljenje vamo, a ostanak nakon Rožarice 2020. još manje, tako da ne da vjerujem, nego znam, da će Vrlika ponovno ustati. Ne znam kako niti šta ja tu moram činiti, totalno sam nesposobna za gro bitnih stvari, ali uopće me više to ne sikira. Kad me uvalio, nek se On misli! „Nisam ja tu za nešto, ja sam tu za 'eto'.“ (Objašnjenje u sljedećem nastavku. Možda. :D)