ZAKOPAJTE ME U PAPIRE, MOLIM VAS

Jutro mi je počelo telefonskim razgovorima.

Prvi je bio s (sve mi se čini nesuđenim) budućim poslodavcom.

Dan prije mi je iznenada javio kako će mi se opis posla proširiti jer planiraju podvesti administraciju jednog europskog projekta pod moje radno mjesto. Nisam se uspjela odmah snaći, ali tijekom šetnje nakon posla postadoh svjesna što to znači za mene: nakalemit će mi se toliko papirina da ću si htjeti prosvirati mozak.

Zato sam htjela odmah razjasniti stvari: ne prihvaćam nove uvjete.

Razgovor je izgledao otprilike ovako:

“Ja ti to neću raditi. Em ne pazim na takve detalje što zahtijevaju izvještaji za europske projekte, em je to posao koji nema veze s pravom o čemu smo pričali ispočetka. Ako ćeš moju plaću namirivati iz tog projekta, onda ništa od toga.”

“Drago mi je šta si tako otvorena. Još razmisli. Kažu mi da to uopće nije teško, samo se nitko time ne želi bavit jer se boji rada.”

“Da se razumimo - mogu ja to raditi, ali bi tribala biti dosta gluplja da tako provodim dane na poslu. Za skeniranje i slanje tih računa i izvještaja triba ti dresirani majmun koji neće kužit da je u Kafkinom Procesu. Ako ću se već baviti tom razinom birokracije, bavit ću se za se i pokrenit svoj posa. Tribam vidit neki produkt svog rada da bih bila zadovoljna, a to u ovakvom sustavu teško mogu doživit.”

“Razumim te. Vjerojatno bi i tu tratila vrime, ali ponudio sam ti jer mislim da bismo dobro surađivali. Sad smo u pilot projektu digitalizacije sustava. Možda se tebi to čini malo, ali…”

Tu sam ga prekinula jer ne mogu o tome više ni slušati nakon što sam vidjela kako to izgleda u praksi na Trgovačkom sudu u Zagrebu. Digitalizira se taman onoliko da nitko ne dobije otkaz, a slučajevi su i dalje u registratorima koji se ne mogu ni zatvoriti jer papiri kolaju po kancelima da ih se ispečatira ko za Vranje Josipa I.

Pričajući o tome shvatih da već petnaestak godina gledam trule sustave i pitam se dokle genosid.

Od privatnika preko udruga do državne i lokalne (samo)uprave - sve je isto. Sustav se poštelao tako da ispada da se radi i neke pare kolaju uokolo, a nitko ne zna točno zašto. Nekad se dogodi da u šumi svega toga naiđe čovjek koji odluči izreći istinu - da je car gol i tada nastupaju promjene. Dosad sam takve mahom zaobišla ili nisam ni srela.

Zapravo mi je najzanimljivije što ću sad dobiti priliku zbilja riskirati.

Dosad su me uvijek mogli ispod oka gledati ubračeni ljudi i reći: ‘Lako je tebi, ti si sama, ne moraš se misliti kako ćeš prehraniti obitelj.’ E sad (ako me čovik ne napusti zbog ovakvih ludorija :zubo: ) ne riskiram samo svoju glavu, već i neke planove i buduće dobre želje. Pa nek bude pukovnik il pokojnik!