ZAMISLI - BITI POLITIČKI ZATVORENIK!

Jučer (17.12.2021.) na uranku saznadoh par meni vrlo zanimljivih stvari.

Prva, moj blog čitaju pravi ljudi, oni o kojima pišem. I bez problema se prepoznaju. Dakle, ipak nisam prekriptična. Pozdravljam vas ovim putem ;)

Druga, još bitnija, ipak moj staž u TZ-u nije ostao nezamijećen.

Pokušala sam uvesti štagod novo, obično sam nailazila na odbijance, pa sam nastavljala dalje praveći se da mi je sve posloženo. Nekim čudom se i posložilo, Bogu hvala. Ali kako nije bilo nikakvih reakcija, često sam zapadala u promišljanja ima li smisla išta što radim, čemu borba s vjetrenjačama i na što uopće ja to utječem.

Evo kako sam shvatila da ipak nisam džabe krečila: upozorena sam da je protiv mene podignuta kaznena prijava!

Ni manje ni više nego zbog referenduma protiv stožerokracije i COVID potvrda.

Navodno sam išla po selu i silila ljude da potpišu prijeteći da će izgubiti mirovine ako ne poslušaju.

Po meni tu su se ispreplele dvije priče - cimerica mi je zbilja išla po selu, a ja sam se prije svibanjskih izbora sprdala da bih Vrličanima oduzela sve - i penzije i socijalu jer je taj novac pospješio propadanje svega ikad u Vrlici. Ljudi su se otrombili od nerada i počeli “vraga parat.” Logično.

Moja reakcija bila je: “Nije istina, ali valjda će i do mene stići ta kaznena prijava, red bi bio, šta ne?” dok sam u sebi vrištala od sriće: ‘Toooooooooo! Konačno!’

A sad objašnjenje: 9. prosinca 2018. saznala sam za Nikola Pashinyana - sadašnjeg armenskog premijera koji je u proljeće te iste godine tamo pokrenuo baršunastu revoluciju. Mirni prosvjedi uzrokovali su kolaps svih javnih službi jer je 200 000 ljudi bilo na ulicama glavnog grada Yerevana i proruska marioneta morala je odstupiti s vlasti. A sam Pashinyan probao je isto učiniti 2008. godine, ali tad je završio u zatvoru na skoro 7 godina.

Toliko sam se oduševila srčanošću tog naroda da sam krenula praviti planove kako ću se domoći Armenije. Ne turistički, već da se priključim borbi. Pashinyanova sudbina činila mi se tako primamljivom; počela sam maštati o ratu koja bi me barem stajao slobode, ako već ne glave.

I, onda je počela priča s Vinalićem.

Splet okolnosti pokazao mi je da se moram tu preseliti, pomirila sam se sa činjenicom da neću skončati herojski, već da moram pogibati na polju birokracije besmisla iz dana u dan. Prihvatila sam to ko svoj križ, šta ću jadna.

Kad sam došla u turističku, uočila sam potencijal, ali budžet mi je toliko malen, a ja vrlo slabo osposobljena, još nenaviknuta na ovoliku razinu nezadovoljstva životom. Brzo sam potonula, što reći. Kao, pokušavala sam nešto, ali kako se nitko nije oglašavao na te moje pokušaje, opet sam se pomirila s tim da lajem na mjesec.

A i korona mi je bila sol na ranu: svuda po svijetu mogao se pružiti otpor, osim u Vrlici. Valjda je premalo ljudi i nikome se ne da držati mjera ko pijan plota. Onda još TZ nije obveznik COVID potvrda i ja opet ostade bez svog mučeništva.

I onda dođe spomenuta kaznena prijava!

Meni svanulo <3

Opet se potvrdilo - kad god odustanem od svoje želje, ona se ispuni.

Sad samo moram nastaviti istim putem, iskreno i nepokolebljivo. Kao da mi mogu išta oduzeti osim života. :)