ZIDAROVA ČESMA, SLADOLED I VRLIČKA ČESMA

Izjava tjedna: „Pa tvoj se život vrti oko sladoleda, ženo!

Te sad ćemo na sladoled te zašto sam uzela voćni, a ne volim ga... Dosta više!“

Reče AM dok smo dovršavale košnju Zidarove česme.

Da se vratim na početak. Ili bar da objasnim jer ne znam gdje je točno početak :zubo:

(Toliko koristim ovaj smajl – ostavština forum.hr-a da su me ljudi počeli zvati po njemu. :facepalm: haha Uglavnom, to vam je onaj krezubi kojem fali prednji zub. Čisto FYI.)

Prošli tjedan me počela progoniti zamisao da pokosim Zidarovu česmu.

Čak sam mislila i trudnicu za to angažirati (zbilja sam Mutler, tako mi Bog pomoga :zubo: ), ali prekratko se zadržala. I tako je prošao i ovaj tjedan a da se nikako nisam dovoljno usustavila (i skupila muda da odem do česme jer me, naravno, bila bruka) da pokosim ispred svoje kuće jer je maloumno ići kositi po selu, a nisi ispred vlastite kuće.

U petak je bio krajnji rok da nešto poduzmem.

Odlučih nakon ručka izvesti Pajdu u kratku šetnju i primit se kose i srpa. Trimer nemam, a kosu nikad nisam ni koristila. Srp je vjerojatno skroz naskroz tup, ali idem krenuti pa gdje stignem.

Uto mi se javljaju cure za šetnju, kažem im gdje sam i da ne mogu dugo, da ću im objasniti zbog čega kad se vidimo.

Pojavile se dvije starije, najmlađa prati ćaću na rađi.

Objašnjavam svoju velebnu zamisao, blijedo me gledaju, ali su već navikle, pa samo slijegnu ramenima. Kako je i meni ovo poprilična bruka – samo hodati kroz selo s kosom u rukama djeluje pomaknuto u 2021. godini kad su svi toliko modernizirani da je valjda više ni nemaju; nisam ni pokušavala nagovoriti ih da mi pomažu.

Ali uskoro shvatih da su točno to naumile!

AM gleda kako kljasto lamatam tom kosom da zapravo samo povalim travu te odlučuje preuzeti stvari u svoje ruke.

To je taj aha moment – treba ići lijevo desno, a ne ispred sebe.

Uživjela se ona, sad bi i mlađa, ali se AM još nije ispucala. Ja kupim travu (to je očito nedostojan posao za razliku od same košnje), nastala je i mala drama tko će koristiti kosu, ja se samo smijem i puštam da se ispušu. Dosta dobar posao smo napravile u po ure, pa je bilo vrijeme da se krene prema česmi.

Želim uzeti kosu jer računam – to je ipak prevelika bruka za tinejdžerice, kadli AM ne da!

„Ionako vas već dovode u korelaciju sa mnom, ne možete biti normalne ni da oćete“ smijem se ja. One se slažu i odlučuju pomoći i tamo.

„Mi smo prije stalno išli na vodu na tu česmu. Ćaća je inzistira da uvik bude ledena, a nije dao da je stavljamo u frižider, pa smo morali ić svakih par sati. Svi smo se borili za termin u podne jer se tad gledao dnevnik, pa nas nitko nije zaustavljao. Uvik ista pitanja – kad ste došli, kako mater, kad idete ća...“

Čim smo krenule, izlaze prvi stanovnici.

Smiju se i govore: „Ovo triba snimat – direktorica se uvatila košnje!“

Pita prija: „Božena, koja si ti stranka?“

Rekoh: „Prošli su izbori, sad me ne mogu optužiti da propagiram ikakvu političku opciju. Ali možda osnujem svoju – stranku luđaka!“

Cure se na to vriđaju i predlažu naziv Stranka naivnih umjetnika.

Neloše, a mene asocira na potrebu da nabavim trimer od nekog naivnog jer, realno, kosa ne pomaže puno. Bi' će da je i ona tupa. (Pita me susjeda jesam je naoštrila. Ja je blijedo gledam: „Nisam je ni uzela u ruke do danas.“)

Već imam ideju tko će taj naivni biti – onaj koji mi ništa ne odbija koliko god se ljutio :D

A sad da objasnim zašto naivan – zato što neće shvatiti (ili obadavati) na činjenicu da se ja još nisam upoznala s radom trimera :zubo: Tako da uvijek postoji dobra šansa da ću ga sreundat. (Imala sam pravo; pristao je haha)

Tad sam došla na briljantnu ideju – da odemo nakon rađe na sladoled i zaradila opasku s početka teksta.

Šta je najbolje, uopće ne mogu jesti sladoled jer sam si odredila post od kruha i slatkoga tijekom tjedna, pa sam si iskemijala kefir i bajame + suhe šljive. Dosta dobra kombinacija; tko bi rekao!

Vozeći se prema Vrlici srele smo moju priju.

Dobra mi je bila njezina reakcija na moju potragu za trimerom i odgovor da onaj jedan koji bi eventualno kosio iz dobrote svoje duše nikad nema vremena:

„Vrlički muškarci ti nikad nemaju vrimena za radit, a uvik za otić feštat!“

Smijem se; i sama sam se u to već davno uvjerila!

I sad završna scena – uočismo na česmi kako šeta nama svima poznati čovjek, AM upozorila na njega kao da je to svjetsko čudo. Izjavim ja: „Djeluje mi usamljeno.“

AM potvrdi i nadoda: „Hoćemo mu otići praviti društvo?“ Gledam u nju i mislim da se šali, vrtim niječno glavom. Ali iz njenog pogleda shvatim da je zapravo bila ozbiljna i to me skroz stiltalo. Navikla sam da se nijedna od njih ne želi brukati, a ovo bi spadalo u tu klasu, pa me zabezeknula činjenica da je njezina samilost nadjačala obzire koji je obično sputavaju.

Kasnije kad sam o tome razmišljala, bila sam ponosna na nju, a razočarana sobom jer sam dopustila da mi dosadašnja iskustva uvjetuju ponašanje prema nekome kome možda zbilja treba samo koja riječ da se ne osjeća usamljeno. A to sam dosad uvijek bila spremna dati, bez iznimke. Eto kako me cure posramiše...