ČASNA?

Napeta situacija večeras.

AM bi očito radije da se nas dvije same družimo, pa se L. naljutila.

Da razbijem animozitet predložila sam šetnju kroz Biuke, odavno onuda nisam ni prošla. Opet se sjetih pobre kojega nisam posjetila već mjesecima. To je onaj: 'Di si, mala? Šta ne dolaziš?' A kako ga se u zadnje vrijeme sjetim dosta često, to me uvijek nagna da se pokrenem. Jer sigurno postoji razlog zašto mi padne na pamet i zašto ga spominjem iz čista mira.

Tako ja razmišljam naglas o posjeti i kroz smijeh prepričavam jednu zgodu s njim.

Očito ga je čudio moj nastup, pa me u jednom trenutku upitao: „Mala, jesi ti ikad razmišljala da odeš u časne?“

Ja ko iz topa s osmijehom: „Jesam!“

To ga je još više stiltalo, pa je samo vrtio glavom.

Najmlađa drekne: „Ma nisi ti nikako za časne!“

„Nisam za časne, nisam za udaju, za šta sam ja onda?“

Uvjereno će ona: „Ti si zato da budeš luda i da te cilo selo voli!

Moš se ti udat, al otić u časne – ne!“

Rekoh: „Ja ti znam jednu časnu motoristicu. Vodila nas je u sve najbolje klubove u Sarajevu!“

Gleda me u nevjerici, a ja joj objašnjavam primjerima da nisu ni časne šta su nekad bile.

„Gledala sam video o jednoj Argentinki koja nije htjela ići na duhovne vježbe jer, po njoj, tamo ispiru mozak ženama da odu u časne. Na kraju od njih 24 jedino ona ošla haha

Još kako je žena govorila – Ja časna?! Ni loca! Varila sam!

Ali sam se poistovjetila kako je pričala da će se udati i onda bi tako ležala u krevetu i mislila si: 'Zar je to sve od života?' Sad je u 'specijalnoj postojbi' – obilazi zaraćena područja i pomaže.“

„A taman sam danas čitala o Majci Tereziji, ona je '88. išla u Armeniju da pomogne nakon dva razorna potresa (desetci tisuća su poginuli i ostali bez domova). I ja sam mislila ići tamo...“

Gleda me ispod oka i pita: „Je li ti to još u planu?“

„Pa nije. Vidjela sam da imam ovdje posla. Nije toliko glamurozan da se boriš hladnim oružjem, ali šta ću ako je ovo moja borba. Jedino da kasnije u životu shvatim da moram ić. Ali i to je komplicirano ako se udam.“

„Zašto?“

„Zato što onda mužu moram prepustiti odluku.“

„Zašto bi? Ti ako hoćeš ić, ajde. Šta bi ti on govorio šta da radiš?!“

„Zato što tako kaže Crkva. A i Isus. Ono – Žene, poštujte svoje muževe, a muževi, ljubite svoje žene kako je Krist ljubio Crkvu, do smrti na križu.

Da me netko tako ljubi – do smrti – šta bi mi bio problem poslušati ga?“

„Ali tko tako danas ljubi?“

„Ljubiš li ti? Za koga bi ti dala život?“

„A evo za ove svoje.“ gleda svisoka. „Šta ću kad sam ih dobila.“

„Eto vidiš. Ja na dane. Nekad bih, nekad ne bih.“

„Ali danas u svitu najčešće ne moraš davat život ni za koga.“

„Ne tako doslovno, ali opet ga daješ. Evo npr. ne da ti se, ali pomogneš nekome da napiše zadaću.“

„To je davanje vrimena.“

„Davanje vrimena je davanje života. Od vrimena se i sastoji život, jel. Znaš onu, tko čuva svoj život izgubit će ga.“

Mislim si 'Dosta vjerobrijaštva za danas!' Taman sam prije po ure rekla da mi odavno nije spočitala da je boli glava od mene :zubo:

P. S. Napisano točno prije dva tjedna, toliko nisam imala vremena objaviti. A u međuvremenu sam izgubila iz vida sve o čemu smo pričale i ošla na suprotni kolosijek što se tiče životnog poziva :zubo: I posjetila pobru! Baš mi se razveselio :)

Ali svojedobno sam se totalno vidjela u ovoj slici!