ČOVJEK KOJI JE SADIO DRVEĆE

Davno sam gledala ovaj crtić, prošle godine sam ga se ponovno sjetila jer sam saznala da jedan čovjek isto radi na Dinari i ostala oduševljena!

Svidio mi se poučak koji sam izvukla – svaki naš najmanji nesebičan potezić može polučiti nevjerojatne posljedice na naše okruženje, iako najčešće je potreban čitav život ili više generacija da prođe da bismo to uočili.

Stoga je bitna ustrajnost i dobra volja koja ne gleda na vlastitu korist.

I svatko od nas ima točno određeni dar koji treba dijeliti s drugima. Nisu svi pozvani na sadnju drveća jer onda bi čitava kugla zemaljska postala šuma. Jeste li ikad razmišljali koje je točno vaše poslanje? Zbog čega ste stavljeni baš tu gdje jeste, među ljudima koji su oko vas?

Meni se dogodio klik prošle godine.

Taman je bio studeni kao što je sad, još sam živjela u Zagrebu, čekala sam tramvaj na trgu bana Jelačića kad sam začula poznat glas kako me zove. Bila je to moja prijateljica iz djetinjstva koju nisam vidjela ohoho vremena, iako smo i dalje živjele u neposrednoj brzini. Malo me smuvala jer sam taman namjeravala prvom prosjaku dati kroasane koje sam ponijela za drugu priju s kojom se nisam uspjela naći. Ušle smo zajedno u tramvaj, nešto mi je pričala, a ja sam si čitavo vrijeme mislila: „Što da radim sad s ovim? Glupo je baciti, a tko zna što će ona pomisliti ako joj ponudim, možda se i uvrijedi jer su jučerašnji...“ I tako ja dumam sve dok nisam prelomila – „Ma briga me, bolje da ona baci nego ja ako joj se ne jede!“ I tako ja uletim i uturam joj kroasane u ruke uz nekakvu ispriku.

Ono što se dogodilo neću nikada zaboraviti.

Pogledala me s takvom zahvalnošću rekavši: „Tako sam gladna, nisam ništa jela danas, nisam stigla na pauzu, hvala ti...“

Dotad sam bila uvjerena da je moje nakuhavanje i nosanje okolo 'da se ne baci' samo nešto usput, što bi svatko napravio na mom mjestu. Bilo je samo logičan produžetak moga postojanja, bez čega bi svatko mogao jer nitko danas nije gladan.

A kad bolje pogledam gladne sam sretala na svakom koraku otkad sam se osamostalila i počela kuhati. Iščuđavanje Talijana kako to pripremam blitvu, guštanje Poljaka u istoj, Španjolaca u grahu i ječmu, mojih kolega gdje god da sam radila u zelenjavi kojom sam ih hranila. I kruh i kolači; sve što mi se jelo, jeli su i drugi oko mene sa mnom.

I uopće nije bit u kakvoći jer nisam nikakva vrhunska kuharica.

Bit je da smo tako sjeli za isti stol, trkeljali o glupostima i zavoljeli se.

MISLIM DA NE MOŽEŠ NE VOLJETI ČOVJEKA S KOJIM JEDEŠ.

U ovo doba korone kad ljudi zaziru jedni od drugih bojeći se da ne bi oboljeli, zaboravljamo da ne živimo samo da bismo živjeli, sami za sebe, u svom balončiću. Potreban nam je drugi čovjek, mi smo njemu potrebni i ako se čitav bitak svede na njegovo očuvanje, koji je smisao? Za što se čuvamo?

Istroši se, daj se sve dok ne ostane više ničega!

Baš me zanima na što bi takav život ličio...