Jeste li ikada doživjeli da su vam se susjedi zabrinuli jer vam u kući ne gori svjetlo ili zato što se ne vidi dim iz dimnjaka, a vani je hladno?
Ako nije, znači da ne živite na selu. A ako živite, a nitko vas nije to otvoreno pitao, budite sigurni da međusobno komentiraju takve čudnosti.
Nije lako priviknuti se na taj tip invazivnosti, pogotovo kad dođeš iz okruženja koje jedva da se zanima za tvoje postojanje, ali ima to i svojih prednosti. Npr. pokraj toliko znatiželjnika, sigurno ti se neće ništa loše dogoditi jer će sve odmah uočiti.
Ipak, nekih starih pogodnosti života na selu više nema.
Nema ćakule ispred kuća, nema zajedničkih ručkova sa susjedima i rodbinom, nema zajedničkog rada na zemlji i pomaganja jednih drugima. Čast iznimkama.
Mladih nema, a starci se drže zamjeranja iz prošlosti koja ih sprječavaju da se druže s vjekovječnim neprijateljom, najčešće prvim susjedom ili rođakom.
Vidjevši stanje stvari, zapitam se kako bih ja mogla utjecati na pozitivnu promjenu, a ne priključiti se krdu. Ispada da samim mojim bivstvovanjem u Vinaliću i jest došlo do promjene - kako je došla smotana gradska cura bez vozačke i auta, ljudi su se osjetili ponukanima dati mi ruke. Od nuđenja prijevoza, kasnije i popravljanja auta preko pružanja ruke s pilanjem i "cipanjem" drva do snabdjevanja domaćim povrćem i voćem. Ovim putem hvala velika svima koji se prepoznaju <3
ALI! Jab da se to prebaci i na njihove međuljudske odnose!
Da opet bude skroz prirodno otići prvom susjedu na kavu, zajedno ručati nedjeljom i općenito dijeliti svakodnevicu.
Comments