ŠTA TU BEZVEZE VISIŠ?!

Produženi vikend za Praznik rada provela sam u Splitu na duhovnim vježbama u šutnji.

(Preuzeto s Facebook stranice Novicijat Družbe Isusove)

Za neupućene, to vam je metoda koju je osmislio sveti Ignacije Lojolski, totalno manit čovik. :D Kako je bio vojnik, i to sklon megalomanstvu, skoro je smrtno stradao u obrani Pamplone, pa je za vrijeme oporavka imao dosta vremena za razmišljanje jer je bio prikovan za krevet. Jedino štivo, zahvaljujući bratovoj ženi koja je pobacala sve njegove omiljene viteške romane vidjevši da mu škode, bile su knjige Isusov život i Životi svetaca.

Naravno, ispočetka se držao svojih prokušanih maštarija o postizanju vojnih uspjeha i osvajanja plemkinje koja mu je bila nedostižna, ali je naposljetku ipak pokleknuo pred dosadom i počeo čitati o Isusu i svecima. Čak su ga zaintrigirali; možda bi on mogao biti i žešći od sv. Franje ili Dominika u postovima i žrtvama za siromašne i grešnike! – mislio si je.

Uskoro je zamijetio neobičnu pojavu: nakon što bi razmišljao o viteškim junaštvima i svojoj dami, osjećao bi se prazno i bljutavo, za razliku od prigoda kad bi mislio o Isusu i služenju njemu. Tad bi satima nakon bio smiren i radostan.

Tako je nastao zametak duhovnih vježbi.

Cilj je odijeliti se od svakodnevice, isključiti mobitel, ne razgovarati ni s kim i na temelju razgovora s duhovnim pratiteljem i točaka koje ti on ponudi za razmišljanje dopustiti Bogu da odradi svoje.

Dosad još nisam sudjelovala na tako čemu, pa sam se odlučila za četiri dana umjesto uobičajenih šest ili osam. Rekoh si: Da ne bih pretjerala pa vrcila od nepričanja :zubo:

Kretanje mi nije bilo ograničeno, stoga sam prva dva dana prošla Split uzduž i poprijeko. Toliko sam hodala da sam u nedjelju dobila upalu mišića. :facepalm: Zato sam iduća dva dana provela puno više vremena u sobi.

Stalno je isplivavala jedna te ista tema – očekivanja drugih od mene.

Ne bi čovjek rekao da to mene nešto sikira, ali eto. Nisam toliki debelokožac.

Jutro prije mise provela sam u samostanskom vrtu. Lješkarila na suncu i pokušala se dovesti u stanje da vidim Isusa na križu kako gleda na ljude koji osporavaju njega i činjenicu da je Sin Božji. Na kraju umjesto da gledam njegovu reakciju na dobacivanja svjetine, čula sam: „Šta nešto ne radiš? Ne oženiš se i imaš dicu ko svi normalni ljudi?! A ne tu bezveze visiš!“

Božemiprosti, možda je svetogrđe, ali smijala sam se sigurno dobrih deset minuta.

Na to mi se danas nakalemila priča o curi koja je svojima obznanila da će nakon završena faksa ići u časne sestre. Svi su zgranuti, majka neutješno plače jer im se investicija u nju nije isplatila.

I onda se opet zapitam zašto ljudi uopće imaju djecu.

Zar je tako teško pojmiti da će ti dijete biti sretno na drukčiji način nego što si ti? Ili je rađanje zbilja bila sigurnija investicija od mirovinskih fondova? Barem si se nadao tome, jel. Toliko sebičnosti i kalupa, a nekad su to bile možda jedine osobe koje si mogao bezuvjetno voljeti. Kad si točno postavio uvjet i zašto?

Tužna je to stvarnost većine ljudi, ali je utješno znati i iskusiti da Onaj koji te stvorio nema tajnu agendu koju niti možeš niti znaš ispuniti. Jednostavno te voli.