ŽIVOT JE NA SELU AKO VEĆ NIJE LJUBAV

Jeste primijetili kako su po TV-u svi sadržaji vezani za selo?

Ljubav je na selu, Večera je na selu, najgledanije hrvatske sapunice su isto seoske (Kumovi i Na granici). Prvoj navedenoj čak je Vrlika kulisa.

Koji se zaključak iz toga može donijeti?

Rekla bih da postoji određena fascinacija seoskim životom, sad već skoro u potpunosti prevladavajućeg u Hrvatskoj, gradskog stanovništva. Moj muž pak tipuje da su ljudi željni spektakla, pa gledaju na seljake kao Ameri na Indijance iz rezervata. Zapravo dosta dobra usporedba jer kao što Indijanci nisu više plemena koja žive u skladu s prirodom, već vlasnici kockarnica, tako ni seljaci ne obrađuju zemlju već žive poprilično slično građanima.

izvor: Pinterest

Iskreno, da se nisam za njega udala, vjerojatno ni moj život ne bi izgledao naročito drukčije od gradskog. Izuzev sadnje i vađenja krumpira za susjede te pripreme drva za zimu.

Ovako idemo u berbu svega što priroda pruža, od šparoga i smrčaka ovih dana preko biljaka za čajeve do jesenskih gljiva. A onda se usput svašta i od živina može naći. Netko satare (slučajno) autom, netko puškom :zubo:

Puno mi tako usput razglabamo o smislu života i zašto je život na selu bolji i zanimljiviji od gradskoga. A onda me povremeno ispituju kako ja tako mislim dugoročno živjeti jer „se mora misliti o inflaciji, kreditima, mirovini…“

„Nisam teška za uzdržavat, a ako umrem prije muža, nek se on misli kako će dalje. A ako umrem nakon, ode u samostan!“ smijem se ja, ali ozbiljna sam.

Prvo, odmah me se prekori što pričam o smrti - ja, tako mlada. (Je, ko rosa u podne, reka bi moj vridni ćaća.)

Drugo, parim vrlo neozbiljno kad naglašavam mnogo veću potrebu da si čovjek nađe suputnika, i ako Bog da, stvori obitelj. Zanimljivo mi je da starija generacija i dalje to smatra nečim što se podrazumijeva, a ne vide našu stvarnost: sve je više samaca koji i nemaju neku perspektivu braka.

Ljudi više ne pamte vrijeme kad mirovina nije ni postojala, već se očekivalo od djece da se staraju za roditelje kad ostare. Najbolje mi je ono: „Neću ja nikome smetat…“

Ma šta neću, majke ti mile!?

Tareš im guzicu par godina, ne možeš prospavati čitavu noć isto tako godinama od njihova plača, strahuješ nad njima sa svakom bolesti i novom životnom etapom, a kad to sve završi, onda im smetaš. Koji je to poremećaj uma!

Ili današnja djeca nemaju na čemu biti zahvalna jer roditelji sve to ni ne prolaze s njima?

To se isto sad po američki prebacilo na jaslice, vrtiće i škole.

Nisam pametna. Uostalom, još ni nemam djecu, ali kad vidim na što se svode današnji i seoski i gradski životi – ne bi, fala.