ŽIVOTNE ZALIHE ZA BULŠIT ISCRPLJENE

Vrućina je udarila, gosti su počeli dolaziti, pčele se moraju pregledati i preventivno liječiti, krumpiri vaditi da ne sagnjiju i tako dani prolaze.

Večeri ipak rasterećenije u priči.

Sinoć su došla na red moja prisjećanja na faks i prvi posao.

Asocijacija je koncert Brkova (sad već mjesecima slušamo live nastupe gdje Shamso69 dijeli svoje životne mudrosti između pjesama).

„Nije ovo više devedes't druga! Nemam ja više živaca za ovo. Ja da imam bombe sve bi zasuo!“

Za mene je 92. u biti bila 2014.

Tad sam završila faks nakon godina mrcvarenja, samopropitkivanja jesam li uopće sposobna sastaviti smislenu rečenicu i uvjerenja da taj krug pakla nikad neću nadvladati.

(Paćenica nakon položenog posljednjeg ispita, 15. rujna 2014.)

Potragu za poslom započela sam uobičajeno – očekivah odvjetnički ured gdje ću biti robić dok ne dobijem mogućnost da se osamostalim za cca. 5 do 10 godina. 'Kud svi Turci tu i mali Mujo' kad već nisam imala bolje ideje za ostatak svog života.

Ali istovremeno sam se već počela umarati od same sebe i načina na koji sam pristupala životu – stalno neki strah da neću uspjeti. Od tog stresa na kraju sam si prečesto otežala situaciju koja i sama po sebi možda i nije bila strašna. Ili jest, ali nije bilo potrebe da je moja briga još pogorša.

Pa sam odlučila sklopiti pakt s Gazdom – zornice su bile aktualne, obećah da ću ići na svaku ako mi pomogne da se ne stresiram oko potrage za poslom. Čak ne da ga dobijem, već da naučim cijeli proces prolaziti s Njim bez brige koja ničemu ne služi osim da mi kvari dane.

To me nagnalo da promislim kako bih htjela da mi izgleda život.

Pustila sam mašti na volju i došla do poraznog rezultata.

'Paaa htjela bih se udati. Valjda. I imati neku svoju obitelj. Valjda. I posao. Nije bitno kakav, čak ni plaća nije neki faktor jer mi ne treba puno. Samo da su mi kolege okej ljudi, da me ne tlače 8+ sati dnevno.'

Uuu brate, ja tu skužila kako samo dosadna! :o

Znači, mogu smisliti štogod i ja dođem do ovoga generičkog životarenja. Koji blam!

Shvatih u kojoj sam gabuli i na zornice nadodah krunicu jednom tjedno da me Svevišnji izvuče iz dosade koju sam smislila sama za se. Računam da bi On ipak mogao imati na umu nešto zanimljivije :zubo:

Paralelno su se odvijali neki natječaji, najviše za stručna osposobljavanja (SO) koja su tad bila u điru. Srozavanje cijene rada VSS pripravnika s 4, 5 tisuća kuna na tada 2 400 bilo je poprilično jadno i šupački, al opet – kud svi Turci…

Većina tih poslova bila je u državnoj upravi, nasumice sam se prijavljivala na što sam stigla, bez puno razmišljanja bi li to bilo dobro, zanimljivo dobiti. Među tim poslovima bilo je i stručno u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova (MVEP). Čak mi se nije ni išlo jer sam znala da je velika navala (sve najveće dvorane na ekonomiji bile su rezervirane za testiranje kandidata), a nisu me nešto ni impresionirali.

Zadojena ćaćinom ideologijom poznatom pod krilaticom „Državna i lokalna uprava su najveći problem Hrvatske“, smatrala sam da su tamo ili antidržavni elementi (Pusićka je tad bila ministrica) ili jednostavno džabalebaroši. Kako nisam htjela biti u tom društvu, ne znam zašto sam se uopće prijavila. Ipak, razgovor s kolegicom s faksa nagnao me da odem na testiranje.

„To bi mi bio idealan posao! Ali nema smisla da idem kad ne govorim dva svjetska jezika za C1 razinu…“ govori ona.

„Šta ti znaš kakvi će biti drugi! Možda si bolja nego šta misliš. A i da nisi, šta te košta da probaš? Ajde, idem i ja s tobom, pa kako bude.“

Pitanja bila onako – jezici lagani, a opća informiranost žešći kes s obzirom da od 2009. nisam pratila ni dosadni net.hr, kamoli ikakvu ozbiljnu vanjsku politiku.

Nekih sat vremena nakon povratka s testiranja i kave sa spomenutom prijom, zvoni mi mobitel.

„Dobar dan, zovem iz MVEP-a. Čestitam, izabrali smo vas za stručnog suradnika u Sektoru za europsko pravo. Možete li doći za sat vremena potpisati ugovor?“

Zbunjena, pogotovo zato što sam netom prije primila prvi poziv za razgovor za posao u odvjetničkom uredu, pristadoh. Najviše sam strahovala zbog ćaćine reakcije, očito, iz gore spomenutih razloga. Na kraju me dočekalo opće oduševljenje. Svih, pa i njega. Nije potrebno ni reći da je sve to samo povećao moju zbunjenost.

Ništa, put pod noge, potpiši i kreći odmah od ponedjeljka.

Long story short, godinu dana sam se borila s nepostojanjem posla. Kad ga je bilo, najčešće je bio glup (usporedba istovjetnosti tekstova europske direktive i našeg zakona) ili moralno dvojben (ponekad imadoh osjećaj da moram birati stranu između dva prevaranta, Europske komisije i nekog našeg ministarstva koje je gledalo kako izbjeći primjenu neke direktive ili uredbe). Istodobno sam si krčila put kroz bitno.net i pokušavala shvatiti što bih kao praktična vjernica trebala raditi od svoga života.

Odgovor se sam nametnuo kad sam saznala da će nam ponuditi produžetak ugovora.

Velikodušna ponuda iznosila je 2 500 kuna za mjesec dana rada.

Dakle, nakon početne degradacije sa statusa pripravnika, odlučili su još malo pogoršati uvjete, ukinuti nam staž, zdravstveno i mirovinsko osiguranje te naknadu za prijevoz, vjerojatno čisto da vide koliko našem egu znači da možemo reći kako radimo u MVEP-u.

Na njihovu žalost, meni nije značilo nimalo.

Odlučih sama pročitati novi ugovor i ne potpisati ga ako je cifra zbilja tolika. Već sama činjenica što sam htjela pročitati ugovor prije potpisivanja izazvala je komešanje u uredu. Očito to onih desetak ljudi prije mene nije tražilo.

Nađem paragraf gdje je navedena naknada (ne radi se o plaći jer su izabrali ugovor o djelu, a ne radu. Još jedna malverzacija jer je službeno bilo zabranjeno zapošljavanje u tijelima državne uprave.), uvjerim se da se radi o 2 500 kuna i izreknem: „Neću to potpisati.“

Nastade muk, žene se pogledavaju, ušli su i sljedeći potpisnici, gledaju što nije u redu.

„Jeste sigurni? Trebate li vremena za razmisliti? Nije problem…“ bojažljivo pitaju.

„Sigurna sam.“

Čak mislim da unutra nisam ušla u razjašnjavanje, to sam komentirala s kolegama potpisnicima u hodniku.

„I oni fakat stavili dvi i po iljade kuna! Pa više mogu zaradit kopajući pamidore u Vinaliću!“

Jedan od kolega tu je demonstrativno gunđajući napustio hodnik. Očito sam pogodila u živac.

Od nas 18 potpisalo je 15, ja jedina od tri nepotpisnika bez novog posla u pripremi.

Idem razdužiti karticu s kojom sam se štancala na ulasku i izlasku, pitaju me gdje idem na mandat (u veleposlanstva i konzulate RH u inozemstvu).

„Ne idem, dala sam otkaz.“

Opet me gledaju kao da sam čudnovati kljunaš i pitaju: „Idete negdje drugdje raditi?“

„Ne idem.“

Još zbunjeniji pogledi.

„Naći ću već nešto, ne sikirajte se.“ smijem se ja.

„Možda da ste ostali dok ne nađete nešto drugo…“

„Ma ne, bolje je ovako.“

Šef me također pokušao nagovoriti.

„Valjda sam zaslužila neke normalne radne uvjete ako ste zaključili da me se isplati zadržati. Sad imam još manju plaću jer mi se neće isplatiti prijevoz, a neće mi ići ni staž niti zdravstveno.“

„A bi li ostala da ti se plati prijevoz?“

„Ne bih. Ispod 4500 kuna ne bih išla.“

„A shvaćam te…“

Ali to nije sve! Tjedan dana nakon kraja ugovora išla sam na 5, 6 dana u Valenciju. Neki nepoznati broj zvao me više puta, ali kako nisam htjela trošiti svoje pare na nepoznate brojeve nisam se javila. Isti broj me zvao i kad sam došla u Zagreb.

„Dobar dan, zovem iz MVEP-a u vezi produženja ugovora. Jeste li se možda predomislili?“ pita me žena na drugoj strani linije.

„A jeste li vi promijenili uvjete ugovora?“

„Nismo.“

„Onda se nisam ni ja predomislila.“

„Ali znate, nije baš lijepo da ispadne kako ne zadržavamo perspektivne mlade ljude…“

Ni ne sjećam se svog odgovora, samo znam da je zaključak bio kako im tu ne mogu pomoći s obzirom da ponuda nije izmijenjena.

„U redu. A molim vas, biste li to rekli vi mome šefu?“

„Može, nema problema. Spojite me.“

Telefon zvoni, nitko se ne javlja. Liniju opet preuzima ista žena.

„Nažalost, šefa trenutno nema u uredu. Biste li ga možda nazvali kasnije?“

„Znate šta, ako on mene treba, nek me zove.“

Tu je opet nastalo komešanje i posljednji zbogom.

Više nikoga od njih nisam čula.

Prepričavajući navedene događaje, shvatih jednu stvar.

Pravni fakultet je iscrpio moje životne zalihe za bulšit. Nemam ja više ni vremena niti živaca da život gubim na mjesta, ljude i poslove koji se prave da nečemu služe, a ne donose ni radost, ni neke novce, ni veće dobro. Megaloman sam, hoću sve.